Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/89

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena

molbom, već im se zaprijetio, da ako „sve ne ostane, kako jest", da će krajiške gradove hrvatske uzeti sebi kao sopstveno vlasništvo.
Na ovaj prkosni odgovor dignu se Hrvati to- likom žestinom, da se gradački dvor bojao oružane provale, pa se s toga obrati na cara Rudolfa u Prag, da posreduje. I opet se vode beskrajni i neplodni pregovori praćeni spletkama, no na žalost i domaćih sinova. Sabor hrvatski naime kaže: „Da bi kralj htio ispuniti želju Hrvata, ali ima netko, tko pravi zaprijeka odgovarajući kralja od toga, pa je osujetio i hrvatska poslanstva u Požunu i Gracu". Za to stališi jednoglasno zaključuju zaklinjući se : „Ako se taki rušitelj domovinskih sloboština pro- nadje, dići će se javno u saboru svega kraljevstva na nj šake svih stališa i redova". Tko je bio taj intrigan, ne zna se još ni danas.
Kolikogod je kralj Matija obradovao Hrvate imenovanjem Tome Erdödyja banom, toliko ih je i ozlovoljio, jer ga nikako nije dao instalirati. S toga se tuži sabor u februaru 1609. i narednih godina, ali bezuspješno. Poradi toga odreće se Toma Er- dödy 27. novembra 1614. po drugi put banske časti, a pridrža čin svoj na molbu sabora, dok ne bude imenovan novi ban.
To se zgodi 1615., kad zasjede bansku stolicu Benedikt Thuróczy (1615.— 1616.), koji bje odmah i instaliran, ali već u septembru 1616. umre. Sada bi imenovan banom Nikola Fran- kopan (1616. — 1622.), koji bi uveden u dosto- janstvo bansko dne 6. decembra 1616.