Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/89

molbom, već im se zaprijetio, da ako „sve ne ostane, kako jest", da će krajiške gradove hrvatske uzeti sebi kao sopstveno vlasništvo.
Na ovaj prkosni odgovor dignu se Hrvati to- likom žestinom, da se gradački dvor bojao oružane provale, pa se s toga obrati na cara Rudolfa u Prag, da posreduje. I opet se vode beskrajni i neplodni pregovori praćeni spletkama, no na žalost i domaćih sinova. Sabor hrvatski naime kaže: „Da bi kralj htio ispuniti želju Hrvata, ali ima netko, tko pravi zaprijeka odgovarajući kralja od toga, pa je osujetio i hrvatska poslanstva u Požunu i Gracu". Za to stališi jednoglasno zaključuju zaklinjući se : „Ako se taki rušitelj domovinskih sloboština pro- nadje, dići će se javno u saboru svega kraljevstva na nj šake svih stališa i redova". Tko je bio taj intrigan, ne zna se još ni danas.
Kolikogod je kralj Matija obradovao Hrvate imenovanjem Tome Erdödyja banom, toliko ih je i ozlovoljio, jer ga nikako nije dao instalirati. S toga se tuži sabor u februaru 1609. i narednih godina, ali bezuspješno. Poradi toga odreće se Toma Er- dödy 27. novembra 1614. po drugi put banske časti, a pridrža čin svoj na molbu sabora, dok ne bude imenovan novi ban.
To se zgodi 1615., kad zasjede bansku stolicu Benedikt Thuróczy (1615.— 1616.), koji bje odmah i instaliran, ali već u septembru 1616. umre. Sada bi imenovan banom Nikola Fran- kopan (1616. — 1622.), koji bi uveden u dosto- janstvo bansko dne 6. decembra 1616.