Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/88

početkom septembra 1608. u Zagrebu (člankom XI. i XII.), da se iz svih hrvatskih gradova, naročito iz Varaždina kano sijela županijskoga, imadu maknuti inostrani vojnički zapovjednici i inostrana vojska, pa da se banu opet povrati starodavna potpuna vlast od Drave do mora. No pošto su austrijske neke pokrajine novčanim sredstvima podupirale Krajinu, radi čega bješe nadvojvodama podijeljena neka vlast u krajiškoj vojničkoj upravi, zaključi sabor hrvatski, da se u tom pitanju kralj Matija sporazumi s nadvojvodom Ferdinandom. Ispražnjena pak časnička mijesta imadu se svakako popuniti domaćim zaslužnim si- novima, jer „hrvatski su stališi spremni (zaključi sabor) prije umrijeti, nego da s njima tudja gospoda vladaju ili da ta gospoda obnašaju ma samo i najma nj u čast u Hrvatskoj na šte tu njihove slobode." Kralj Matija primi taj za- ključak, dapače imenova banom omiljeloga Tomu Erdödyja (1608. — 1614.), ali uza sve obećanje ostade u Krajini sve pri starom na veliko nezado- voljstvo hrvatskoga plemstva.
Kad naime saznaše stališi kranjski, štajerski i koruški, da će morati gradove krajiške predati Hrvatima, uzbune se, sastanu na zbor i zaključe ; "Hrvatska krajina pripada nadvojvodi Ferdinandu, pa se s toga bez njegove dozvole ne može o njoj ništa odlučiti". Čuvši za taj zaključak Hrvati ot- preme poslanstvo nadvojvodi, da s njime urede krajiško pitanje, kako je i kralj Matija II. želio, ali Ferdinand ne samo da ih je odbio s njihovom