Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/132

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


pali- , da je narod stao bježati u Bosnu, dakle natrag pod Turke, ili se opet odmetnuo u hajduke. Istom kad je unuk Petra Zrinskoga, erdeljski vojvoda Franjo II. Rákóczy podigao bunu protiv Beča, pak stao mamiti i Hrvate u svoje kolo, naglašu- jući im izrijekom propast roda Zrinskoga i Franko- panskoga, pobojaše se na dvoru za vjernost Hrvata, pa tako Leopold naumi zadovoljiti željama hrvat- skoga sabora u toliko, da je posebnim dekretom kao bajagi dokinuo varaždinsku krajinu s kapeta- nijama varaždinskom, koprivničkom, gjurgjevačkom, čazmanskom, križevačkom i petrinjskom (16. juna i 10. jula 1703.). No kako je u isto doba bjesnio rat za španjolsku baštinu s Francuskom, dapače se činilo kao da će se i veliki „sjeverni rat" (Karlo XII. kralj švedski i Petar Veliki car ruski) splinuti s njime u jedan, dvor trebajući mnogo vojske, a naročito iz Vojne Krajine, ne dade kraljeva de- kreta provesti ; i tako ostade u Krajini na tešku žalost i srdžbu Hrvata sve kao i prije.
U tom umre Leopold I. dne 5. maja 1705., a naslijedi ga stariji sin Josip I. (1705. — 1711.), muž darovit i živahan, mnogo energičniji i slobodo- umniji od svoga oca. Za njegova vladanja uspe se Rákóczy do kulminacije svoje, kad predloži na saboru u Onodu (14. juna 1707.), da se kuća Habsburška liši ugarske krune, što je sabor i prihvatio ; za ugarskim saborom povede se i erdeljski u Maros Vásarhelyu. Doskora prisile nesloga i porazi pristaše kneza Rákóczyja na ugo- varanje s kraljem Josipom, no on ih ne svrši, jer ga u tom spriječi nenadana smrt (17. aprila 1711.),