Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/131

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


1703. ; sahranjena bi u crkvi sv. Benedikta u Ga- lati kod Carigrada. Skoro po tom 13. sept. 1705. umro je i Tököly i bi u Izmidu sahranjen. Na grob Jelene Zrinske postaviše ploču s natpisom, u kojem se hvali njeno junaštvo i slava, a onda kaže, da je bila „posljednji ponos Zrinskih i Frankopana", te slavna „kod Hrvata, Erdeljaca, Magjara i Sikulaca. Za čudo, mati njena bijaše posljednja Frankopanka, prva svekrva njena posljednja Báthory, njezin brat Ivan Autun posljednji Zrinski (†11. nov. 1703. u tamnici u Gracu (Schlossbergu), njezin drugi muž posljednji Tököly, a unuk iz prvog braka posljednji Rákóczy.


VI.
Pragmatička sankcija.
(1700.-1763.)

Uništenje turske moći u znatnom dijelu biv- šega kraljevstva hrvatskoga nije bilo od tolikoga dojma i važnosti, kako se očekivalo. Ono zemljište, što su carevci i Hrvati osvojili, tek je po starom imenu bilo hrvatsko ; inače ponajviše opustošeno i naseljeno najvećim dijelom stranim elementima, u prvom redu Sr b i m a. Osim toga ne htjede dvor osvojenih zemalja sjediniti s materom zemljom, već priklopi Liku i Slavoniju dvorskoj komori, to jest vrhovnoj austrijskoj financijalnoj oblasti, a Venecija opet ne htjede ništa ni da čuje o tom, da predade Leopoldu osvojene dijelove današnje Dalmacije. U tim su krajevima, naročito u Slavo- niji, njemački zvaničnici tako nečovječno postu-