Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/133

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


već ban hrvatski Ivan grof Pálffy. Mir bi sklopljen dne 1. maja u Szatmáru, a potpisala ga je carica udovica Eleonora, mati braće Josipa i Karla ; njime bi proglašena opća amnestija i slo- boda vjeroispovjesti protestantima u Ugarskoj. Ovim mirom postade napokon kuća Habsburška pravi gospodar u Ugarskoj i Erdelju. No vodja magjarski, koji se za vri- jeme pregovora nalazio u Poljskoj i u Rusiji, Franjo Rákóczy, ne htjede pristati na mir, već se iseli iz Ugarske najprije u Francusku, a onda u Tursku, gdje je umr'o u Rodostu na Mramorskom moru (8. aprila 1735.), a sahranjen bi uz mater svoju Jelenu Zrinsku u crkvi sv. Benedikta u Galati kod Carigrada.1
Posljedice szatmárskog mira veoma su važne, jer sežu sve do današnjeg dana. Te posljedice nijesu samo ograničene na Ugarsku, već se protegoše i na Hrvatsku, ma da ona nije bila upletena u bunu erdeljskoga kneza. Szatmárskim mirom naime po- činje nova epoka u političkom životu Ugarske, a po njoj i Hrvatske. Poslije dvjestagodišnje unu- tarnje borbe, interesi naroda i dinastije donekle se prvi puta složiše, a u prvom redu osjećali su i stališi i vlada potrebu naprednoga uzgajanja na- roda u duhu XVIII. stoljeća i na način ostalih modernih država. Bune prestadoše, a tako i vjerska trvenja ; njihovo mjesto zauzeše težnje za re- formama. Te reforme zamisli dvor upotrijebiti u svoju korist, a stališi opet u svoju, no konačno
________
1 Troškom ugarske vlade biše lijesovi njihovi 1906. preneseni u Ugarsku.