Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/122

grof to odbije i zadovolji se naslovom ugar- skoga kneza (1682. u septembru). Leopold se takodjer stao spremati na rat, ali od osudne važnosti bijaše to, što je nastojanjem pape Ino- centa XI. sklopljen savez s poljskim kraljem Ivanom Sobjeskim (31. marta 1683.): Poljska se obvezala podići na noge u predstojećem turskom ratu 40.000 momaka.
Medjutim se skupljala početkom god. 1683. turska vojska kod Drenopolja, od kuda ona krene na sjever sa sultanom i velikim vezirom upravo isti dan, kad je sklopljen savez s Poljskom. To je bila nesumnjivo najveća turska vojska, što je ikad kretala u rat; bilo je sveukupno na okupu oko 250.000 ljudi i trista topova. Što nije uspjelo slav- nomu Sulejmanu i drugim sultanima, nadao se sada zacijelo postići veliki vezir Kara Mustafa sa svojim gospodarom, a to bijaše osvojenje Beča i cijele Njemačke. Dne 1. maja predade u Beogradu Mehmed IV. velikomu veziru zelenu pro- rokova zastavu, ter ga imenova vrhovnim vojsko- vodjom (seraskerom). Sultan ostade u Beogradu, da dočeka radosne glase, dok je Kara Mustafa pošao s vojskom preko Osijeka (7. juna), Stolnog Biograda (23. juna) i Gjura (1. jula) ravno na Beč, kuda stiže 14. jula. Još u oči rata pozove Tököly Hrvate na svoju stranu, a tako učini i veliki vezir Kara Mustafa, no oni odlučno odbiše obojicu. „Če- stitamo sebi, što imamo toli pouzdane, te prisegi i prirodnoj obvezi tako odane podanike — piše Leopold hrvatskomu saboru 26. jula, — a vama s vaše stalnosti i ustrajnosti, o kojoj treba da ostane