Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/121

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


u ponovnim znacima teškoga nezadovoljstva u sjevernoj Ugarskoj, koje se konačno 1677. pro- metne u bunu. Na čelo nezadovoljnika ugarskih stade mladi grof Emerik Tököly, drugi muž Jelene Zrinske.1 Tököly se odmah uspješno obrati za pomoć erdeljskomu knezu Mihajlu Apafyju i francuskom kralju Ludoviku XIV., koji se baš u to doba bavio mišlju, kako bi zauzeo neke njemačke gradove oko Rajne („reunion"), koristeći se smut- njama u državama Leopolda I. Uslijed toga našao se dvor bečki prisiljen sasvim napustiti apsolu- tističko vladanje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Nikola Erdödy bi 1680. imenovan banom i 10. aprila in- staliran, dok je Ugarska na saboru u Šopronu, koji se sastao 28. aprila 1681., sebi izabrala pala- tina grofa Pavla Esterházyja.
U tom se primače kraju dvadeset-godišnji mir s Turcima, utanačen još 1664. u Vašvaru. Dvor je želio, da ga pod koju mu drago cijenu opet produži. ali kako je kod porte imenovanjem Kara-Mu- stafe za velikog vezira prevladala ratoborna stranka, bijahu izgledi veoma traljavi. To se bjelo- dano vidjelo po tome, što je sultan Mehmed IV. (1648.-1687.) sklopio savez s Emerikom Tö- kölyjem, ter ga imenovao ugarskim kraljem ; no
_______
fiska, tobože kao ugarski magnat, god. 1692. U posjed uveo ju je zagrebački kaptol u augustu iste godine. God. 1749. otkupila je naše primorje od iste komore bečka banka, a 1754. sjedini ga Marija Terezija s austrijskim primorjem, dakle Trstom, Istrom i Rijekom. Tako ostade sve do 1776.
1Franjo I. Rákóczy umr'o je 1676. i ostavi sina Franju II.