Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/118

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Selo je samo sebi biralo kneza kao starješinu, koji ga je zastupao pred turskim oblastima i se- ljanima sudio ; u njegovo se sudjenje Turci nijesu miješali.
Kršćanski podanici plaćali su desetinu i harač. Desetina je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za izdržavanje vojske u gotovom novcu, i to od svake kuće po dukat, a četiri aspre (kao jedna kruna) na trošak oko skupljanja harača. Harač doduše nije bio velik, ali je zato način, kojim se pobirao, bio grozan. Haračlije su u pratnji pisara polazile u narod, te s najvećom okrutnošću prikupljale harač, i to ne samo za sul- tana, nego i za sebe, tako da su se po obav- ljenom poslu vraćali kući kao bogati ljudi. Pred haračlijama često su čitava sela opustjela, jer Turci stanuju poglavito u gradovima ; stoga i jesu gra- dovi i varoši pod neposrednom vladom sultanovom, a ne beglerbegovom. Ali najteži teret bijaše danak u djeci. U izvjesnim rokovima, kadikad i svake pete godine, razaslao bi sultan po cijeloj carevini haračlije, koji su odvajali tjelesno i duševno naj- zdraviju i najrazvijeniju mušku djecu kršćansku od desete do šestnaeste godine pa ih odvodili u Ca- rigrad, gdje ih ponajprije poturčiše, a onda obra- zovaše za vojnike i druge carske službenike, a mlade djevojke za sultanski ili drugi gospodski harem. Haračlije, koje su kupile ovu djecu, išle bi od sela do sela i od varoši do varoši ; svaki je do- maćin kršćanin morao pokazati koliko ima djece, a strašne su kazni čekale oca, koji bi sakrio svoje dijete. Imućniji otkupljivali su svoju djecu od pod-