Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/119

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


mitljivih haračlija velikim svotama zlata, no si- rotinja morala je da s tugom i čemerom gledi, kako joj se odvodi nada i potpora.
Onaj, koji ove nevolje ili nije htio ili nije mogao da podnosi, odmetnuo bi se u hajduke. Hajduci su oni zaslužni ljudi, koji su u narodu hrvatskomu i srpskomu kroz čitavo vrijeme turskoga ropstva podrža- vali misao na slobodu i oslobodjenje. Sjeverna Dalmacija, Lika i Slavonija bile su pune ove smione čeljadi, pred kojom su Turci strepili i iz- laziti iz svojih gradova. Najčuveniji hajduci iz ovoga vremena jesu : Franjo Ilić, Luka Senčević, braća Mato i Marko Lapsanović, Mato Delimanić, Ante Slavetić i Franjo Kolaković, sami Hrvati katolici.
Svratimo sada opet pozornost našu na one političke dogadjaje, koji se zbiše neposredno pred veliki rat za oslobodjenje.
Poslije odlaska Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Beč biše doduše imenovani banskim namjesnicima, ali ne s potpunom vlasti, grof Nikola Erdödy i biskup zagrebački Martin Borković, no pravi gospodar u Hrvatskoj bijaše karlovački ge- neral Ivan Herberstein. Sada se učini dvoru i gra- dačkom ratnom vijeću e je došlo vrijeme, da se ili čitava Hrvatska, ili bar krajiški njezini dijelovi odcijepe od krune sv. Stjepana i priklope austrijskim nasljednim zemljama. U tu je svrhu njemačka vojska zapremila ponajprije sva imanja Zrinsko-Frankopanska te bansku Krajinu, a onda se general Herberstein dao na to, da nagovori