Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/117

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


ćafir = krivovjerac, heretik) imali su samo dužnosti, a gotovo nikakih prava. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana gospodara : niti su smjeli nositi odijela ni po vrijednosti ni po boji, kao musli- mani, niti konje jahati, već mule i magarce, niti oružja nositi, jer tobože kao „nevjernici" ne bijahu podobni da brane carstvo.
Zanatima i trgovinom mogli su se zanimati samo oni, što su stanovali po varošima, dok su svi ostali morali stanovati po selima na spahilucima i obradjivati zemlju svojih gospodara. Tekar potur- čena im djeca postaju ravnopravni s ostalim musli- manima. Pri dolasku svomu Turci su dašto po- rušili crkve i manastire, ili ih pretvorili u džamije i staje, dok od zvona sališe topove. Kasnije Turci nešto popustiše, no ipak nijesu rado dozvoljavali, da se grade ili popravljaju crkve ; stoga i jesu one rijetke kršćanske crkve bile ili ruševne ili od da- saka slupane. Kršćani su se ipak na službe po- najviše sastajali u privatnim kućama, a svu pastvu vršili su kod katolika franjevci (ujaci), a kod grčko-istočnih kalugjeri. Svjetskoga svećen- stva po turskim stranama uopće nije bilo.
Hrvati kršćani, kao i Srbi, imah su za vrijeme turske prevlasti dva glavna ognjišta : zadrugu i selo. Zadružni se život za to doba još većma razvio, jer je narod obrane radi volio živjeti u većim sku- povima, a i poradi poreza, budući da se porez plaćao po dimnjaku (ognjištu), to jest po kući bez obzira na broj ukućana. U tim su se zadrugama pjevale uz gusle pjesme o narodnim junacima i kroz mnoge godine podržavala nada u oslobodjenje.