86
BORKO - BORNA
MARTIN BORKOVIć
(Foto Firšt)
Zagreb, Nadbiskupski dvor
francuske književnosti, gledanje mu je bistro, prosuđivanj(;
pravilno, iako nešto malo skeptično, riječ topla, makar da
je katkada premalo plastična. U slovensku je publicistiku
uveo kao novost kulturni interview ili kulturnu reportažu,
što ju je pisao o kulturnom životu u Pragu, Zagrebu, Beo
gradu i Sofiji. Svoju teoriju i praksu razložio je u članku
Kaj hoče kulturna rubrika (Jutro 1941, br. l). A . S-k .
BORKOVIĆ, Martin, * Domagovići 1597, t Zagreb 31. X .
1687, biskup. Početne škole i latinski jezik učio je u Jastre
barskom, a ostale u Zagrebu. G. 1628 uđe u red pavlina u
Lepoglavi i 1629 reče mladu misu. Pošto je svršio filozofiju
u Olomucu, pođe na teologiju u Rim u njemačko-ugarski
kolegij, gdje je učio 4 godine. Povrativši se u Slavoniju po
stade prior u Lepoglavi. G . 1640 bi izabran generalnim vi
karom, a 1644, 1650 i 1657 generalom čitavog reda. G. 1667
pošalje ga Propaganda u Ugarsku za prvog prefekta apo
stolskih misionara. On je osnivao pavlinske samostane ta
kođer u Ugarskoj, Poljskoj (Varšava) i u štajerskoj. Nje
govim nastojanjem dobila je lepoglavska akademija pravo,
da dijeli doktorsku čast. Osobito je bio poštovan radi svoga
svetog života. Napose ga je cijenio kralj Leopold, koji ga
nakon smrti Petretića imenuje zagrebačkim biskupom 19.
XII. 1667, što odobri papa Klement IX. Dne ll. VI . 1668
preuzima biskupsku stolicu i postaje dvorski savjetnik.
Održao je četiri sinode, na kojima su rješavana mnoga
crkvena pitanja. Izdao je i odredbu o svećenicima. Budući
da je biskupska čast bila spojena s lokumtenencijalnom,
vršio ju je savjesno u doba bune Zrinsko-Frankopanske
(1670). Tražio je, da nitko ne smije biti kažnjen, komu
krivnja nije sudbeno dokazana.
Kada ga je ban Petar Zrinski zamolio, da se primi posre
dovanja između njega i bečkog dvora, pobožni starac po
žuri se u Beč, kamo stiže 17. III . 1670 . Ministar Lobkovic
nagovorio je Borkovića, da ode Zrinskome i da mu poruči,
kako ga car voli i mnogo cijeni. Nakon toga smjesta se
biskup uputi u čakovec i 26. III . saopći banu poruku dvora.
Kada ~e od Lobkovica vratio i drugi izaslanik Zrinskoga,
augustmac Forsta ll, poslao je Zrinski najprije sina caru
Leopoldu, a onda se 13. IV. 1670 i sam zaputio sa šurjakom
Frankopanom u Beč.
E. se je mnogo brinuo za svoju biskupiju, a dao je i svoj
dvor popraviti. Radeći za uniju osobito je podupirao svid
ničkoga vladiku Pavla Zorčića. Za grkokatoličke klerike
osnovao je sjemenište u Zagrebu. Kada je kaločka nadbi
skupska stolica bila ispražnjena, odredi car Borkovića za to
mjesto. Ali E. prije preuzimanja nadbiskupske časti umre
spremajući se na bratislavski sabor. U oporuci je ostavio
sredstva za zagrebački orfanotrofij. Slavili su ga i domaći
lj~di i tuđinci kao sveca. Kumičić ga je prikazao u Uroti
zrmsko-frankopanskoj, a Šenoa ga opjevao u povjestici
Biskup Borković.
LIT.: Synopsis annalium eremi-coenobiticorum FF. eremitarum ordin is
S. Pauli per Fr. Orooz, Šopronj 1747; D. FarIati, Illyricum Sacrum, V.
Mleci 1775; F. Rački, Isprave o uroti bana P. Zrinskoga i kneza Fr:
Jo rankopana, Zagreb 1873; F. Šišić, Posljednji Zrinski i Frankopani na
braniku domovine u knjizi Posljednji Zrinski i Frankopani, Zagreb
1907.
S.A.
BORKU, zavala od 16.000 km2 usred Sahare na jugu od
gorja Tibesti, razdijeljena vododerinama u pješčenjačke
visoravni. Na nižim mjestima izbija na površinu voda, koja
se skuplja u slanim i slatkim močvarnim jezerima. Tu su
nastale oaze s poljima žitarica i duhana, s vrtovima rajčica
i luka, pa s nasadima palma. Značajno je bogatstvo aka
cije, od koje se dobiva guma, i golubova. Stanovnici
(12.000) su dijelom još polunomadi. Glavno je mjesto Ain
Gallakka. Ovuda prolazi karavanski put od Velike Sirte
preko oaza Kufra do čadskoga jezera. E . je zajedno sa
susjednom krajinom Ennedi vojni okrug čadske kolonije,
koja je podređena glavnom guverneru Francuske središnje
Afrike.
A.M.S.
BORMANN, Eugen, * Hilchenbach u Westfalenu 8. X.
1842, t Klosterneuburg kod Beča 4. III. 1917 , profesor stare
povijesti i epigrafike. Učio je u Berlinu klasičnu filologiju,
pomažući u isti mah Mommsenu kod redakcije zbirke
rimskih natpisa Corpus Inscriptionum Latinarum. Iza di
sertacije o rimskoj provinciji Bithyniji boravio je tri go
dine u Italiji, najviše u Rimu, gdje je pomagao Henzenu
oko uređivanja natpisa grada Rima. Prepisao je i proučio
mnogo tisuća rimskih natpisa. Služio je najprije u gimna
ziji »zum grauen Kloster« u Berlinu, a onda kao sveuči
lišni profesor u Marburgu, Rostocku, od g. 1885 u Beču.
Tu je s Benndorfom uređivao časopis Archaeologisch
epigraphische Mitteilungen i zbirke rasprava Abhandlun
gen des archaeologisch-epigraphischen Seminars. Bio je
duša društva »Carnuntum«, koje je iskapalo rimski grad
kod Petronella na Dunavu, te je uređivao izdanja društva.
Osim toga mu je bilo povjereno izdanje XI. sv . (srednja
Italija) zbirke rimskih natpisa CIL. Pisao je većinom male
radnje, u kojima se zrcali njegovo veliko znanje i oštro
umnost. Zivio je samo za nauku i za svoje đake i bio
uvijek u njihovu društvu. Kod njega su svršili svoje nauke
Mihovil Abramić, ravnatelj muzeja u Splitu, i Viktor Hof
filler, sveuč. profesor i ravnatelj muzeja u Zagrebu. V. H.
BORN, 1 . Bertrand de, vicomte de Hautefort, * oko
1140, t kao monah prije 1215, francuski trubadur i vitez.
Zelja za pustolovinama odvede ga u Englesku, gdje je na
strani kraljevskih prinčeva Henrika i Rikarda Lavljega Srca
sudjelovao u borbi protiv kralja Henrika II. Njegove
pjesme (sirventes) su borbenog političkog, lirskog i moral
nog značaja, ogledalo feudalnog društvenog života 12. st.
B1BL.: Poesies completes de B. de B., izd. A . Thomas, Toulouse
1888; Die Lieder B. v. B., izd. Appel, Halle 1932.
LIT.: S. Stronski, La legende amoureuse de B. de B., Pariz 1921; L.
Cledat, Du rđle historique de B. de B., Pariz 1879.
J. D-e.
2. Max, * Breslau 1882, teorijski fizičar. Od 1915
sveučilišni profesor u Berlinu, zatim Frankfurtu na M. i
G5ttingenu, od 1935 u Cambridgeu. Uz Heisenberga i Jor
dana osnivač kvantne mehanike, a poznat je i njegov rad
u dinamici kristalnih mrežica i u optici.
V. V.
BORNA, knez Primorske Hrvatske, vladao o. 810 - -821 .
O njemu pišu franački anali. Primorska Hrvatska za vlada
nja B-e priznavala je vrhovnu vlast franačku i stajala pod
nadzorom furlanskog markgrofa Kadaloha, dok su susjedni
dalmatinski gradovi bili pod neposrednom vlašću Bizanta.
Za Borne vode se pregovori između cara Ludovika Pobož
noga i bizantskog cara Lava V. Armenca o određenju stal
nih granica između B-ine Hrvatske i bizantskih dalmatin
skih gradova. U tu svrhu dolazi u Aachen bizantski posla
nik Nikifor na početku 817. Pretres pitanja odgođen je,
Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/94
Prijeđi na navigaciju
Prijeđi na pretraživanje
Došlo je do problema prilikom ispravljanja ove stranice
