82 BORGHESE - BORGIA Louvre (Hermafrodit, t. zvo Seneka na umoru, Borgeski borac, Borgeski Ares), od čega je 1815 nešto opet vraćeno. G. 1891 prenesena je u vilu B. i galerija slika iz Palaz.zo B., u kojoj se među drugima nalaze od Raffaela Krzstovo polaganje u grob, od Domenichina Dijanin lov i Kumska Sibila od Correggia Danaja, od Tiziana Nebeska i zemalj ska ljubav i dr. Galerija je danas jedan od najljepših rim skih muzeja slib i kipova ne isključujući ni novije umjet nike (kip Pauline Borghese-Bonaparte kao Venere od Ca nove). Od 1901 vlasništvo je države. LIT.: A. Venturi, Il Mu.eo e la Galleria Borghese, Rim 1903; K. Woermann, Geschichte der Kunst, III . , Leipzig i Beč 1911. BORGIA, španj. plemićka porodica iz Jative kod Valen cije u Španjolskoj (Borja). Bila je u cvatu od 13: do 18: st. , ali je postigla općenitije značenje samo aktivmm sudJelo vanjem u političkom i kulturnom životu talij. renesanse . Njezin uspon počinje s biskupom valencijskim Alonzom B., koji je došao s A1fonsom Aragonskim u Napulj i bio 1455 do 1458 papom (-+ Kalikst 111.) . Od si nova njegove sestre Isabelle, udat<l za njezina bratića Jofre de B. y Doms, zauzeo je Pedro Luis (1432 1458) jedno od glavnih svjetovnih mjesta u crkvenoj državi, a Rodrigo, koga je papa Kalikst imenovao za kardinala, sjeo je i sam na papinsku stolicu 1492 kao Aleksandar VI. (v.) . U značaju toga prelata bilo je ne· što, što očarava, ali je bilo i mnogo bezobzirnosti. Od više djece, kojih se ocem ponajviše i priznavao, naj GRB OBITELJI BORGIA znatnija s~ za. povijest ona, . •k?ja su potekla IZ njegova dugogodisnjeg odnošaja s Vannozzom Cattanei (1444-1518) i koju mo žemo upravo označiti talijanskom kneževskom dinastijom B. Čini se, da je Vannozza bila rodom iz gornje Italije, a njezin ju je zaštitnik tri puta udavao. Dvoje njihove djece: Juan (1476-1497), koji je naslijedio rano premi nuloga polubrata Pedra Luisa mlađega (oko 1458-1488) kao vojvoda od Gandije, i drugi Jofre (1481/2-1517), najmlađi od braće, koji je postavljen za kneza od Squil lace, važni su samo kao osnivači svojih plemićih porodica. Francisco B., unuk Juana (* 1510 u Gandiji), pro glašen je 1671 svecem; poslije časne državničke karijere stupio je 1546 kao udovac u isusovački red, postao 1565 njegov treći general i stekao zasluga za unutarnje ure đenje reda, misijski rad i osnutak zavoda Collegium Ro manum. Umro je u Rimu 30. IX . 1572 . Njegov unuk Fran cisco de Borja na koga je prešao naslov izumrle grane Squillace, istak~uo se kao podkralj Perua i kao španjolski epski i religiozni pjesnik; počašćen od suvremenika naslo vom »kralj španjolskih pjesnika«, umro je 1658. Granom španjolskih B., koja se doselila u Italiju još u ranom sre dnjem vijeku (up. Annuario della NobiIta Italiana 1883, str. 229), smatra se i plemićka porodica, koja cvate još u 20. st. u Velletriju. Od nje potječu dva znamenita sabirača starina u 18. st. , od kojih je Alessandro B. (1682-1764) bio nadbiskup u Fermu, a njegov nećak Stefano B. (* Velletri 3. XII . 1731 , t Lyon 23. XI. 1806) postao 1789 kardinal i upravljao diktatorski crkvenom državom 1798 uoči pobjede revolucionarnog režima. Arheološko se blago prvoga nalazi u napuljskom muzeju, dok su zbirke Stefanove pripojene vatikanskoj knjižnici kao »fondi Borgiani«. Među glavne ličnosti svoje epohe ubrajaju se naprotiv ostala djeca Ro driga B. i Vannozze: Cesare i Lucrezia. Cesare B., * vjerojatno 1475, t 12. III . 1507. Prvobitno određen za svećenički stnlež, dobiva temeljitu humanisti čku naobrazbu i postaje biskup u Pamploni, pa nadbiskup u Valenciji (1493) i kardinal. Na njegove svjetovne sklo nosti nije to nimalo utjecalo. Pošto ga je otac predao 1495 kao taoca pobjedničkim Francuzima, pobjegne još u Velletriju i vrati se naskoro u Rim. Vjerojatno je, da je ovdje dao 1497 poticaj za umorstvo svoga brata Juana od Gandije; zatim je baštinio njegove posjede. Predajući fran cuskom kralju Luju XII. željno očekivano dopuštenje za sklapanje braka prikloni se 1498, tada već riješen crkvenih dužnosti, potpuno francuskoj politici u Italiji. Kad nije uspio dobiti za ženu zakonitu princesu napuljsku, oženi se 1499 Charlottom d'Albret navarskom. Kako se Francuska protivila njegovu izravnom zahvatu u donju Italiju, a isto tako i u Firencu i Bolognu, ulaže odsad (1499-1502) veći (Foto Alinari) CESARE BORGIA
Portret nepoznatog Lombardijea iz g. L;OO
Rim, Palazzo Venezia dio svojih snaga, svoga ratničkog umijeća i političke spret nosti u težnju, da zavlada postepeno Romagnom, koja se nalazila u vlasti mnogih malih knezova. G. 1501 postane vojvodom od Romagne, a novim tečevinama pridruži dije love južne Toskane i Umbrije. Boraveći privremeno u Rimu iskoristio je to, da ukloni politički nepoželjna šurjaka, koji je pripadao napuljskoj kraljevskoj kući. G. 1502 udružili su se protiv njega uklonjeni potentati, pomognuti od ne· zadovoljnih časnika i porodice Orsini, koja je bila uvijek u osobito neprijateljskom odnosu prema porodici Borgia. Tada je C. bezobzirno uništio protivnike noću 31. XII . 1502 u Sinigaglii; Macchiavellija je to potaknulo na pisanje posebne stručne rasprave. C . je zavladao uz pomoć terora i Rimom, a u tome ga je pomagao poglavito Micheletto Corella. Kao cilj lebdi mu bez sumnje pred očima jedin stvo crkvene države, a na kraju jamačno i Italije. On bi vjerojatno imao velikih uspjeha, da ga nije u vrijeme očeve smrti 1503 prikovala groznica uz krevet. Zbog toga se nije mogao ni oprijeti svojim protivnicima, osobito kard. Giulianu della Rovere, koji je 1. XI . izabran za papu (-+ Julije II.); C. je tada prisiljen, da se odrekne Romagne. Kako je već prije napustio francusku politiku, potraži 1504 spas na napuljskom tlu, ali ga po nalogu nepovjerljiva španjolskoga kralja uhvate i odvedu u Španjolsku. Izba vivši se 1506 opet zatvora, skloni se svome šurjaku u Na vari, a 12. III. 1507 pogine već u borbama oko tvrđe Viana. - Cesare B., ljepolik plav čovjek, velike tjelesne snage, nije bio samo proslavljeni toreador, nego je s oso bitim razumijevanjem podupirao umjetnost i znanost. Sli jedeći svoje političke ciljeve nije prezao prem tim, da prekrši zadatu riječ i upotrijebi silu. U osvojenim podru čjima pokazao se naprotiv kao sposoban i pravedan vladar. Shvatljivo je dakle, da je Macchiavelli, pišući svoje djelo o »Knezu«, žalio za prerano ;. ,m rlim »Valentinom« (kako su ga nazivali Talijani prema njegovu francuskom vojvod skom naslovu »de Valentinois«, a možda i prema njegovoj prijašnjoj nadbiskupiji Valenciji), kao velikom nadom u sjedinjenje Italije. I C . je imao nezakonite djece, ali se duže održalo samo potomstvo njegove zakonite kćeri Luise (1500--1553), koja se dvaput udala za francuske velikaše.
