68 BONONIJA - BONUM Dunavu najbliži Sirmiju. B. je bila zaposjednuta već za cara Trajana, kako se vidi iz natpisa CIL III. , 326 2. LIT.: C. Patseh u PWR III., 703. Z. D. BONONSKI KAMEN -+ Bolonjski kamen. BONS OFFICES -+ Međunarodni sporovi. BONTEMPELLI, Massimo, * Como 12. V. 1878 , talijan ski pisac, član talijanske akademije. Od strogog carducci jevskog klasicizma neočekivano prilazi futurizmu, zatim se od njega ubrzo odvaja i stvara vlastitu školu »novecen tismo«, kojoj glavna načela iznosi u časopisu »Novecento«. B-jeva umjetnost odlikuje se bujnom maštom, koja obra đuje često s paradoksalnim humorizrnom mite iz života modernog svijeta. Stvari, lica i događaji razbijeni su i izo bličeni prizrnom mašte te u cjelinu složeni po nekoj igri čarobne halucinacije. Pojedinosti su točne, a B. ne obra đuje apsurd, iako se njim služi. Kod B. nalazimo često bistrinu uma i hladnoću magioničara, koji uživa u svojim iluzionističkim igrama. Osim novela i romana, koji su mu donijeli internacionalnu slavu, B. je pisao i kazališna ujela, a osim toga je i kompozitor komorne glazbe. BIBL.: Glavna djela: Odi, 1910; Sette savi, 1920; La vita intensa. 1920; La. vita operosa, 1921; La scacchiera davanti allo specchio, 1922; Eva ultima, 1923; Il figlio di due madri, 1929, preveo na hrvatski D. Dujšin pod naslovom Sin dviju majka, Zagreb 1940; Miracoli, 1938; L'avventura novecentista. 1939. Kazališna su mu djela sabrana u knjizi Teatro, 1936. LIT.: A. Tilgher, Ricognizioni, Rim 1924; S. D'Amico, Il teatro ita liano, ll . izd. Milan 1937; P. Pancrazi, Scrittori italiani del Novecento, Il. izd. 1939. P.M. BONUM, dobro, znači u starom našem pravu, u prvome redu, zemljišni posjed, a onda, u širem smislu, i svaki predmet imovinske vrijednosti, dakle i pokretninu. Uosta lom, pravni se poredak hrv.-ug. državne zajednice i nije tako strogo pridržavao prirodnih razlika između pokretnih i .nepokretnih stvari. PO njemu je i zemljište bilo pokret mnom, ako je založeno, a i gotovina se smatrala nekret ninom, ako je predstavljala djedovinsku glavnicu. Pa i razne su druge stvarne pokretnine bile našim starima pravnim nekretninama. Tako na pr. čitav gospodarski na;ed na imanju (fundus instructus): domaća stoka, poljo prIvredno oruđe, žito, vino i uopće sve što je bilo po trebno za uredno vođenje gospodarstva; zatim ergela od 50 i više konja, pa vodenica (mlin na splavima na vodi), neubrani još plodovi, a i sve t. zvo netjelesne stvari prava, naime - koje su bile vezane s nekretninama, kao na pr. manja regaina prava. Od naročite je važnosti za staro naše pravo bila razlika između bona avitica (djedovina) i bona aquisita (tečevina). Pod djedovinom se razumijevala imovina, koja se jedino i isključivo putem zakonskog nasljeđivanja prenosila s pređa na potomke, dok je tečevinu vlasnik sam svojim radom privrijedio ili je pripala njemu samome na drugi koji način, a ne zakonskim nasljeđem od pređa. Predvidljivi neposredni nasljednik djedovine mogao je pobijati svako otuđenje, koje bi bilo njemu na štetu (actio ad invalida tionem fassionis ex praeiudicio), dok vlasnik tečevine nije bio ograničen u raspolaganju njome ni za života, ni za slučaj smrti. Djedovina se dijelila na avitička dobra Li užem smislu (res praecise aviticae) i na fideikomis ili poro dičnu povjerbinu (res fideicommissae). Pod fide ikomisom se, kao pravnim poslom, razumijevala nasljedna raspoložba sticaočeva, kojom svoje stečeno dobro namjenjuje jednome muškom članu svoga roda uz dužnost, da ga ovaj, neokr njeno i neopterećeno, namre opet točno određenom svome nasljedniku. U prenesenomu se pak smislu fideikomisom označivalo i samo takvo dobro. Toj je ustanovi bilo svrhom, da određenu imovinu zadrži kao neotuđivo na sljedno dobro izvjesna porodica, kako bi joj se za sva vremena osigurao ugled i moć (splendor et magnificentia familiae). Naši su je pradjedovi, u zajednici s Madžarima, preuzeli 1687 iz njemačkoga prava, i to najprije samo za velikaše; ali su je brzo iza toga (1723) protegli i na ostalo plemstvo. Za osnivanje fideikomisa tražilo se kraljevo odobrenje; a i proglasiti se moralo i protokolirati u velikoj skupštini one županije, u području koje se nalazilo povjer binsko dobro. Nasljedni se red fideikomisa utvrđivao odredbom osnivača prema načelima primogeniture, majo rata ili seniorata. Po primogenituri je povjerbinsko dobro uvijek pripalo prvorođenomu i njegovoj lozi, i tek po njezinu je izumrću dolazila na red loza drugorođenoga i t. d . Po majoratu je povjerbina prelazila na onoga člana osnivačeve porodice, koji mu je bio najbliži po rodu, a od rođaka istoga stepena na starijega po dobi, bez obzira na lozu. Po senioratu, napokon, dobivao je povjerbilllsko dobro uvijek najstariji član porodice osnivačeve. Naša vrela govore samo o majoratu, ali je praksa poznavala i primogenituru i seniorat, pa zato neki pisci staroga našeg pra.va svode ~ve te t~i vrste nasljednih redova pod pojam majorata u šIrem smIslu, dok drugi poistovjećuju majorat s primogeniturom, pa poznaju samo dvije vrste porodičnih povjerbina: majorat iseniorat. Vidovdanski ustav (1921) ukinuo je ustanovu fidcikomisa i na području Hrvatske. Od posebnog je značenja po starom našemu pravu bila i razlika iZ!ileđ1.! bona donationalia (darovna dobra) i bona f:xtradonatlOnalza (vandarovna dobra). Jer vlasništvo se dobara, koja su kraljevskom darovnicom dobivena, izvodilo o~. »svete krune«, i ona su se vraćala fisku uvijek, kadgod bl Izumrla loza ovlašćena na nasljeđivanje ili kad bi vlasnik počinio zločin nevjere (-+ Donacionaini sustav). Vanda rovn~ su pak do.bra .ostajala u privatnim rukama, dokle god ne bl postala osasmma (bona caduca): kad ne bi naime v<;ć nitko imao na njih ni oporučnoga ni zakon;kog na~ slJed!}oga prava, pa su, kao takva, pripala državnomu eraru. Drzavna je dobra (bona fiscalia) ili erar sam iskorišćavao obra.đuju~i ih u vlastitoj režiji ili izdajući u zakup, ili bi kraljU bIla na raspolaganju za nagrađivanje zaslužnih dr~avljana. Naročitu su vrstu državnih dobara predsta vlJala t. zvo krunska dobra (bona coronalia), kojima je prihod bio namijenjen za uzdržavanje kraljevskoga dvora. Ona nijesu, po pravilu, ni mogla doći u ruke privatnika, nego samo s naslova zakupa, jer se, bez naročitog dopu št.~nja staleškoga sabora, nijesu uopće mogla otuđiti. Osim nEh je vladajuća dinastija imala i svojih posebnih poro dlc~.ih dobara fbona patrimonialia), kojima je mogla po voljI raspolagah. Darovno je dobro bilo ili dominium (vlastelinstvo, Grund h~rrschaft) ili curia nobilitaris (plemićki dvorac). Domi n~l;Im se zvalo plemićko dobro, koje je, osim dvora i alo dIJainog zemljišta, imalo i urbarska selišta i na njima kmetove, a vlasnik mu je nad njima vršio vlastelinsku sudb~.~ost.. Samo p~k plemićko selište, bez urbarskoga zemljIsta I kmetova l, dakako, bez vlastelinske sudbenosti, zvalo se curia nobilitaris, a vlasnik njegov nobilis unius sessionis (plemić jednoselac). Oseb~.Jjnom su vrstom staroga našeg prava bila t. zvo bona plgnoratitia (založna dobra). Nijesu naši stari mnogo vo.dili ra~una o poznatoj razlici između ručnog zaloga (plgnus) I pogodbenoga (hypotheca); oni su te nazive na izmjence upotrebljavali. Za njih je bila od naročite va žnosti samo razlika između zaloga pokretne i nepokretne stvari (pignus s. hypotheca rei mobilis i pignus s. hypotheca rei i!ilmobilis). Pokretnine, naime, nije smio založni vje rovmk upotrebljavati ni iskorišćavati, ako to nije naročito ugo':,orio sa zalagačem (pactum antichreseos), dok mu jc zalozena nepokretnost bila, po općem pravu, na raspoložbi za. s,: ,"estra,no iskorišćavanje već prema gospodarskoj na mJ.em sVOJOJ. ~ato su t. zvo bona pignoratitia - založene, naIme, nekretnme - predstavljale jedan dio imovine zalo žnoga vjerovnika, i mnoge su porodice tako i živjele na dobrima, koja su uživale ne s naslova vlasništva (iure perennali) nego kao založni vjerovnici (iure tempora li). Pa I same su se I?ogodbe o zalaganju nekretnina, ranije, skla pa.1e l?oput omh o trajnom otuđivanju: pred vjerodostojnim J.!?J~sh~a; ~~pače, ako je dug, za koji je zalog imao jam clh, bIO veclod 50 forinti, moralo se provesti i ustoličenje (statutio) vjerovnika na založenom dobru, a ako je nadma šivao opću vrijednost dobra, trebalo je isposlovati i su glasnost kraljevu. Od 17. st. stale su se te formalnosti napuštati; ali su si založ ni vjerovnici, različnim uglavcima, znali osiguravati držanje i, dakako, iskorišćavanje zaloga. Bilo je pri tome takvih uslova, koje je opće pravo prizna valo kao zakonite (conditiones legales), a druge je ozna čivalo nezakonitima (conditiones illegales); ali nije ni njih smatralo ništavima nego samo pobitnima, pa su i oni vezali z~l~gača i njegove nasljednike, tako te nijesu mogli isku pIh .zalog, doklegod ih niiSu ili ispunili ili pobili putem p~rmce . (~ctio ad invalidationem ilegalium conditionum ~)Jgnorahharum). Zbog značajnih koristi, koje je vjerovnik lm!!? od uživanja založenih nekretnina, bio je pOiSjednik aV~!lckog dobra dužan, ako bi ga htio založiti, da ga naj prIJe ponudi u zalog svojim rođacima, koji su imali pravo da ga naslijede. To se zvalo praemonitio (prethodna opo mena). Ako bi je zalagač propustio izvršiti, mogli su ovla stenici tražiti tužbom (actio ad transvestitionem pignoris), da se zalog njima dade uz jednake uvjete, uz kakve je sklopljena i pobijana založna pogodba,
