39 BOLNICE Sanatoriji su danas uglavnom posebna lječilišta (oso bito za tuberkulozu), u kojima se vrši također bolnički posao i njeguju bolesnici, ali se oni nalaze u posebnom kraju i na mjestima, gdje se može najbolje provoditi neko posebno liječenje. U prenesenom se smislu i posebničke ustanove za liječenje bolesnika u gradovima nazivaju sanatorij em. Klinike su bolničke ustanove medicinskih fakulteta, u kojima se osim bolničke službe vrši i pouka iz medicinskih predmeta za medicinare i ostalo zdravstveno osoblje. Uz to, što su b. zdravstvene ustanove za liječcnje bolesni ka, one su i ustanove za stručno usavršavanje liječnika i ostalog zdravstvenog osoblja. Prema tome je zadaća bolnice: da prima bolesnike na liječenje i njegu i da pregledava i li Ječi siromašne bolesnike u svojoj ambulanti; da stručno i statistički obrađuje svoj bolesnički materijal pa da rezultate objavljuje službenim putem ili u stručnim i znanstvenim krugovima; da obrađuje medicinsku nauku i da odgaja liječnički pomladak i pomoćno zdravstveno osoblje. B. su javne i posebničke (lječilišta, sanatoriji i t. d .). Javne b. moraju primati bolcsnike bez obzira na platežnu mogućnost. Po svom radu Si! opće i specijalne. Opće b. liječe bolesnike svih vrsti bolesti, dok su specijalne b. određe nc za liječenje pose bnih vrsta oboljenja (umobolnice, rodili šta, bolnice za rak, zarazne bolesti., lje čilišta ili bolnice za tuberkulozu, ortoped ske bolnice i t. d.) ili posebnih bolesnika (dječje b., ženske b.) . Opće b. mogu biti uređene samo za naj nužnije bolničko lije čenje ili za specijal niji rad oko bolesni ka u posebnim medi cinskim strukama (re dovito za unutrašnje bolesti posebno, a za kirurške posebno, za tuberkulozu ili za ve nerične bolesti i t. d.) ili je napokon b. raz dijeljena na posebne odjele, u kojima se VELIKA DVORAl'A BOLNICE S. bolesnici liječe na najstručniji način. Takve prvorazredne b. imaju odjele za unutrašnje bolesti, za kirurgiju, za ženske bolesti i poro đaje, za urologiju, za ortopediju, za dječje bolesti, za kožne i venerične bolesti, za očne bolesti, za bolesti uha, nosa i grla, za zubarstvo, za duševne i živčane bolesti, za tuberkulozu, za zarazne bolesti i t. d. , a o sim toga imaju zavod za rentgenologiju i radiologiju, za fizikalnu terapiju i balneoterapiju, prosekturu i vlastitu ljekarnu. Bolničko su osoblje liječnici, predstojnici odjela i od sjeka, primarni liječnici, asistenti, sekundarni liječnici, zdravstveni vježbenici, pomoćni liječnici i volonteri; lje karnici; upravno, majstorsko i služiteljsko osoblje uprave, bolničarsko i služiteljsko osoblje za rad oko bolesnika it. d . Na čelu je bolnice ravnatelj, koji mora biti liječnik, a na čelu posebnih odjela mora biti specijalista u svojoj struci. Redovito se u zakonu o bolnicama propisuje osposobljenje bolničkih liječnika. Posebnim je propisima određeno unu trašnje uređenje b., r ad oko bolesnika i sve ostalo, što je potrebno, da b. radi uredno. U bolnicama se liječe bolesnici u tri razreda. Za prvi razred uzimaju se sobe s jednim krevetom, za drugi sa dva do četiri, a u trećem su sobe sa više kreveta. Posebnim su propisima određene cijene uopće kao i različite pogodnosti kod plaćanja. Posebničke b. moraju biti građene prema propisima za takve gradnje i upravljane i vođene po ostalim zakonima i propisima o bolnieama i liječničkoj službi. One mogu dobiti i pravo javnosti, tada ostaju vlasništvo privatnika, ali inače odgovaraju potpuno javnim bolnicama. B. može biti državna, gradska, samoupravna i općinska, ali i radničkog osiguranja, željezničarskih i bratimskih bla gajna i t. d . Osim toga ima medicinski fakultet svoju kli ničku b. Povijest. B. su poznate već odavna, ali su to isprva bila više primitivna sirotišta, ubožišta ili njegovališta staraca i nemoćnih. Ipak su se ovakve ustanove povremeno brinule i za liječenje bolesnika ili ranjenika. U Indiji su postojale već u 5. st. pr. Kr. ustanove slične našim bolnicama. Bolničkim se liječenjem može smatrati i ono liječenje, kojim su se bavili svećenici u starim egi patskim hramovima Izide i Serapisa ili u grčkim hramo vima Asklepija. U krajevima pod utjecajem grčke kulture i medicine bolesnici su u prvo doba smještavani li hramove, gdje su molili za zdravlje, ležali i iščekivali ozdravljenje. Kasnije su uz hramove postojale posebne prostorije za bolesnike, t. zvo askiepijeji, posvećeni bogu Asklepiju, gdk su bili njegovani bolesnici, koji su što hramu darovali. Liječenje u takvim prostorijama zvalo se latinski »incubatio«. Askle pijeji u Ateni i u Epidauru bili su glasoviti po čitavom tadašnjem uljuđenom svijetu. Napokon su ova skloništa postala školama terapeutike, jer su uz njih bile uređene neke vrste kliničkih predavaonica, gdje se učio liječnički naraštaj. Takve su škole bile na Kosu (gdje je, prema pre daji, učio i otac naše medicine Hipokrat) i Knidu, gdje je cvala empirička medicina i prirodno liječenje, a osobito hidroterapija. masaža i tjelovježba. U isto doba postojali su u Grčkoj kseno dohiji (~B1'otl'OXEIOV), posebne ustanove za starce. U doba Hipokrato vo (460-377 pr. Kr.) nalazila se b. nalik na današnju ambu lantu uz dom lije čnika, koji bi primao bolesnike na lij eče nje (taT('Elov). U Pom pejima je iskopana takva kuća iz 4. st. pr. Kr., poznata da nas pod imenom Ca- MARIA DELLA PACE U NAPULJU sa di chirurgo. U . Rimu su kasnije po stOJale posebne zgrade zvane valetudinarium, gdje su bo gati rimski građani i vojskovođe dali liječiti svoje robove i vojnike. .U kršćansko doba spominju se b. najprije u Cezareji, Bizantu, Rimu, a kasnije i drugdje, i to naročito na putu u Palestinu, kamo se hodočastilo na grob Kristov. To su bila u glavnom ubožišta ili njegovališta staraca, nemoćnika ili putnika i hodočasnika, gdje su bili liječnik i ljekarnik. U Cezareji sagradio je b. kapadokijski biskup Bazilije 370. U Bizantu je sagradio u ll. st. car Aleksije L Komnen b. uz crkvu sv. Pavla i nazvao je orfanotrofij (J(,9'avoT('0'PEIOV). Osobito su glasovite bile b. u Jeruzalemu: Santa Maria Latina, što su je osnovali trgovci iz Amalfija u ll. st., i b. sv . Ivana Krstitelja, jedna od najvećih b. svoga doba, što su je osnovali benediktinci. Od nje vuku svoje podri jetlo malteški vitezovi (v.) , zvani ivanovci ili Rođani. Nji hove ustanove za liječenje, kojih je 1236 bilo već oko 4000, među njima i nekoliko b., još i danas razvijaju svoju ple menitu djelatnost, osobito za vrijeme rata. I mnogi drugi crkveni redovi (benediktinci, templarci, vitezovi sv. groba, njemački vitezovi i dr.) posvećivali su se njezi bolesnika i osnivali bolnice. Kasnije, a osobito poslije zaključka crkvene sinode u Aachenu 816, u samostanima su se odvajale posebne pro storije (infirmariji, domus infirmorum) za bolesnu braću i za sklonište putnicima, hodočasnicima, ubogarima i bole snicima iz okolice (hospitali, gostinjci), a samostanski vrtovi i podrumi služili su za uzgajanje i spremanje 1jeko vitoga bilja. U takvim su samostanima bili posebni redo vnici, koji su imali službu bolničarsku (infirmarius), drugi ljekarničku, a treći liječničku u pravom smislu riječi.
