Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/35

Izvor: Wikizvor
Ova stranica nije ispravljena
BOLESLAV - BOLESTI

BOLESLAV I., Hrabri ili Veliki, * 967, t 17. VI. 1025 , poljski vladar (992 do 1025, sin Mješka I. iDobrave, kćeri Boleslava I. Češkoga. Iz izvora, i ako dijelom legen­ darnih, dosta jasno izlaze dvije misli, kojima je B. zaslu­ žio nadimak Veliki: l. sabiranje slavenskih plemena između Njemačke i varjaške Rusije pod poljskim vodstvom, a 2. njihovo stapanje s kršćanstvom, kojega su pomoć sredo­ vječni vladari usrdno tražili, jer je u općoj anarhiji onoga doba samo crkva čuvala skupocjenu baštinu staroga Rima, vještinu organizacije, i učila barbare pokornosti bogodanoj vlasti. Da je B. provodio svoje planove, ako je ustrebalo, i divljom brutalnošću, odgovaralo jc duhu vremena: pro­ tjerao je braću, oslijepio rođake i izbijao zube jedva po­ krštenim poganima, koji nisu postili. Ali su ga i neprija­ telji - Nijemci - zvali Velikim. Zadužujući Otona III. vojničkom pomoći 992 i 995 protiv Ljutica i Abodrita, osi­ gurao je sebi slobodne ruke prema sjeveru i jugu. Tamo je već njegov otac zauzeo zapadno Pomorje; on osvoji i istočno sa Gdanskim i prinudi Pruse, da mu se podlože, na jugu pak poslije smrti Boleslava II. oduzme 999 Česima Bijelu Hrvatsku sa Krakovom, Slovačku i Moravsku.
Međutim je uputio češkoga bjegunca, praškoga biskupa Vojtjeha-Adalberta, u Prusku, da je obrati. Ali prije nego što je taj postigao ikakav uspjeh, Prusi ga ubiše 997. B . otkupi njegov leš zlatom, preveze ga u svoju prijestolnicu Gnjezno i shvativši političko značenje toga blaga, pošalje Adalbertova polubrata Radima-Gaudencija u Rim i na carski dvor, da zatraži mučenikovu kanonizaciju i poviše­ nje gnjezenske crkve, koja čuvaše njegove moći, na nadbi­ skupiju, nezavisnu o Njemačkoj.
Prilike su pogodovale Boleslavovoj želji. Na papiI1'Skom i carskom prijestolju sjedili su tada muževi, koji se sma­ trahu vršiocima jedne iste, i duhovne i svjetovne vlasti, Bogom postavljene za to, da ostvari njegovo carstvo na zemlji. U toj zajednici »božje djece« nije bilo više razlo­ ga, da se uskrati ravnopravno mjesto Poljaku pokraj Ni­ jemca. I jedan i drugi slušao je i papu i cara. Prema tome se Silvestru II. i Otonu III. činilo, da nema zapreke, da se osnuje poljska crkva i podredi poljskom knezu. I tako je Oton sam došao g. 1000 u Gnjezno, da prisustvuje ustoliče­ nju prvoga nadbiskupa, Gaudencija, i pozdravi Boleslava kao »brata i suradnika na carstvu«, »prijatelja i saveznika rimskoga naroda«.
Gnjezenski dvor postade time žarište kršćanske pro­ mičbe. Misionar Bruno iz Querfurta ode odavde Rusima i Pečenezima, a kad se 1008 vrati, krene u Prusku, dok Boleslav uputi u Rusiju biskupa kolobrzeškoga Reinberna u pratnji svoje kćeri, koju je udao za Vladimirova sina Svetopuka. To mu je dalo prilike da zauzme poslije Vla­ dimirove smrti (1015) čak Kijev. G. 1019 morao ga je doduše opet ostaviti, ali je zadržao kao trajnu dobit červensku Rusiju, t. j. istočnu Galiciju, Volinj iPodoliju.
Naizmjence s tim pothvatima na istoku redali su se drugi na zapadu. Čim je Oton III. umro (1002), Boleslav se dočepao Lužica, Mišnja i prodro do rijeke Saale. Rat, koji je stoga izbio s njemačkim kraljem Henrikom II. , trajao je s prekidima do 1018. G . 1003 Boleslavu je pače uspjelo, da na godinu dana zavlada Češkom. Kad ga Henrik nije mogao nadvladati ni kraj četvornoga saveza s Jaroslavom Kijevskim, Madžarima i Ljuticima, pristao je napokon na konačni mir u Budišinu 1018, koji je ostavio poljskom knezu obje Lužice kao njemački feud.
Na vrhuncu svoje moći kao gospodar od Baltika do Du­ nava, od Labe do podolskih stepa tražio je za se kraljev­ sku krunu. Pregovori su se vodili s papom dulje vremena, jer se protivio Henrik. Kad je on umro, nadbiskup gnje­ zenski okruni Boleslava malo prije njegove smrti 1025 za kralja.
LIT.: St. Zakrzewski, Boleslav Chrobry Wie/k i, 1925; M. Ter Braak, Kaiser Otto III, 1928; P. Schramm, Kaiser, Rom und Renovatio, 1929; M. Jedlicki, La cri!ation du premier archev~che polonais tl Gniezno et ses cvnsequences au point de vue des rapparts entre la Pologne et l'Empire germanique, Revue histor. de droit fran,ais et etranger, 1933. Lj. H .
BOLESNIČKO OSIGURANJEOsiguranje bolesničko.
BOLEST (lat. morbus, grč. J,oaos). Tim izrazom ozna­ čujemo procese u organizmu, koji nastaju, kad se naruši harmonija i ravnoteža u djelovanju vanjskog svijeta na organizam i obratno, te zbivanja u organizmu oprečna normalnima, kao posljedica unutrašnjeg uzroka. Nauka o bolesti zove se nozologija. Ona je dio patologije, opće pri­ rodne nauke o bolesnom. Bolest se razvija na ograničenom prostoru u organizmu, a može zahvatiti i cijeli organizam, za koji ona znači borbu s uzrocima, a ta se može na raz­ ličite načine očitovati i na tijelu i na duši. Ako organizam u toj borbi podlegne, nastupa smrt. Opasnost za organizam počinje, kad njegove snage postaju slabije od jakosti uzroka bolesti. Pojave bolesti (simptome) proučava klini­ čka patologija. Iz simptoma se dakle zaključuje na vrst bolesti (dijagnoza) i određuje liječenje (terapija). Tok i razvitak bolesti zavisi o mnogim uvjetima, vezanim za organizam ili za okolinu. Ne odolijevaju svi organizmi podjednako bolestima, iako se radi o istim uzrocima. Ra­ dnici, koji provode vrijeme u uzduhu punom prašine, kao na pr. u ugljenokopima, rudnicima, strugarama, te klesari, brusači, mlinari, mnogo lakše i češće obolijevaju od sušice nego drugi ljudi, kojima pluća ne nadražuje prašina. U

jeđe .naseljenim krajevima, kao u planinama i selima, i

mfekclOzne bolesti su rjeđe, te zato njihovi stanovnici ne­ maju prema njima otporne snage u tolikoj mjeri kao sta­ novnici gustih naselja, na pr. građani. Građani se prema tome uspješno opiru bolesti, a ako obole, lakše je prebole, dok stanovnici sela obole mnogo brže, a kad obole, lakše podlegnu bolesti. To stanje organizma s obzirom na obo­ ljenje i otpornost prema bolesti nazivamo dispozicija. Zbroj unutarnjih uvjeta za očuvanje organizma u zdravlju, i njegovo držanje u bolesti nazivamo konstitucija. Uzroke bolesti dijelimo prema gore rečenome u vanjske i unutar­ nje. Vanjski uzroci su bezbrojni, ali se dadu srediti u ove pregledne skupine; poremetnje u dovođenju hrane orga­ nizmu, toplotni uzroci (vrućina i hladnoća), elektriciteta (električna struja i munja), zrake (sunčane, rentgenske, radiumske), promjene u pritisku zraka (na pr. ronilačka bolest), mehanički, kemijski i toksični uzroci, te nametnici (paraziti). Unutarnji uzroci su uvjetovani dijelom već kod nepravilnog razvitka organizma, a dijelom u nastalim ke­ mijskim poremetnjama. Mnoge su od tih bolesti vezane uz nasljednu materiju, te čine grupu nasljednih bolesti. ­ Bolesti s naglim tokom i jakim intenzitetom zovemo akutnima. Dugotrajne bolesti, koje se obično razvijaju po­ stepeno i jedva se u početku primijete, zovu se kronične. Prestanak bolesti s povratkom organizma u prvotno stanje, iIi s kompenzacijom i nadomještenjem onoga, što je bolest uništila, jest ozdravljenje. Novo stanje, nakon nekih obo­ ~jenja na pr. infekcioznih, nije uvijek isto kao ono prvotno, Jer će napose za nekih infekcioznih bolesti steći organizam prema njima posebna obrambena sredstva i tako dulje ili kraće vrijeme nakon bolovanja pokazivati otpornost prema bolesti, od koje je bolovao. U tom slučaju govo­ rimo o imunosti organizma prema nekoj bolesti. Ne samo infekciozne bolesti, nego i drugi vanjski uzroci oboljenja ostavljaju u reakcijama organizma znatnih promjena, oso ­ bito ako se podražaj i ponavljaju. Takve promijenjene reakcije organizma zovemo alergija (v.) .
Početke bolesti treba tražiti već kod prvih živih bića. Borba s bolešću je jedan od prvih razumnih elemenata pračovjeka, te u najstarijim ljudskim kulturama nalazimo tI agave, koji nas upućuju na način liječenja (instrumenti). Kao uzročnici bolesti smatrani su u stara vremena zli du­ hovi i više sile. Bolest je bila kazna. Tumačenja o uzro­ cima bolesti su refleks kulturnog stupnja pojedine ere, i dok se iz ere praznovjerja došlo na stupanj naučnog pro­ matranja bolesti, trebalo je razviti sve grane umnog dje­ lovanja. Prirodr.e nauke su kod toga imale najveću zadaću. Otkriće mikroskopa (Robert Haake, 1635 -1673) obilježuje prekretnicu u naziranju o bolesti. Otkriven je postepeno novi, dotada nevidljivi svijet. Louisu Pasteuru i Robertu Kochu je pripala slava, da su oni prvi objavili naučnc me­ tode za dokazivanje, da su mnoga živa bića, tek mikroskop­ ski vidljiva, uzročnici nekih bolesti. Uvjerenje o njihovoj ulozi kod bolesti postojalo je i prije. Moderna tumačenja biti bolesti i njenih procesa vezano je uz ime Rudolfa Virchol'a. G . 1854 izdaje on celularnu patologiju, u kojoj bit oboljenja svodi na promjene u stanicama organizma i time daje solidni, znanstveni temelj patološkoj anatomiji i sveukupnoj medicini. Otada se u proučavar:~il i ;iječenju bolesti pošlo žurnim i velikim koracima. Razvitkom dru­ štva i njegove strukture dobile su i bolesti posebno zna­ čenje. One više nisu stvar pojedinca, nego se o njima brine cijelo društvo, a nauka, koja proučava bolest sa stano­ višta cjeline, jcst socijalna medicina; dok bolesti, uvjeto­ vane društvenim načinom života i funkcijama u njemu, zovemo socijalne bolesti. S. S.
BOLESTI biljaka, voća i t. d .Biljka, Voće i t. d.