29
Žreče Gloginja, Rudjevit je prezreo molbu sluge svoga najvjernijega i gurnuo od sebe glavu brata moga najmilijega. Ja je nosim u zavjet bogu arkunskome i skidam krunu sa glave svoje. Metni ih na lakat Svantevidov, da ih
čuva i pomiluje. Stopry onda, kad se vratim u Arkun s pli jenom i s taocem Jaromirom , predat ćeš zemlji glavu ovu i vratiti kralju ovu krunu.
Žrec se maknu, nalije pehar vinom i podje prema Teti slavu. Gloginjin se san bio izvršio. Kralj se odbio od Rudje
vita, i carska je kruna bila u Arkunu. Ne će dugo proći, pa će se bog sâm okruniti njome, jer božanstvo ne pušta više iz svoje ruke ništa, što je jednom palo na dlan njegov. Svantevidova je moć bila na vrhuncu .
Žrec pruži pehar kralju i poljubi ga u čelo. VIII .
Gomila je tražila veliku žrtvu, bez koje srdžba Svan
tevidova ne će klonuti niti može biti pravog izmirenja iz medju žreca i vladara, ali kralj Tetislav reče, da i u Karenº cima nema više onoga , što vjernici od njega traže. Svjetina se ozlovolji i smrkne. Ona nagnu na žrtvenik, baci psima još nedogorjele volujske i ovnujske glave, na koje je božansvo bilo danas s prezirom pogledalo. Htjela je da se kladara drva razvali i da žrtvenik ostane pust sve
dok se, ma bilo kada, ne nadje prava žrtva. Svjetina je znala, da će se naći izmedju vjernikâ barem jedno čeljade, koje ne će pustiti , da bog ostane bez najdraže žrtve, pa će samo prići k žrtveniku i reći : „ Ne rušite. Tu sam“ .
Al do toga ne dodje, jer Jarula viknu : Stanite ! Žrtva, najmilija bogu, evo je pokraj mene. Više rukû dignuše s kola kljastoga kršćanina Olafa, po kazujući ga narodu. Crni žrec s Jasmunda ! jayiše se neki, i čitava gomila zaurla od radosti.
