28
rijene, i ti se korjeni razgranjivahu pod čitavim ostrvom , pa nijedno drugo stablo božansko nije moglo pravo rasti i cvjetati u zemlji ranskoj. Svantevid je bio bog najveći, a on, Gloginja, njegov prvi i najmiliji žrec. Samo je on smio
do kipa. Božje su oči blistale milostivo u polumraku sve tišta, kad bi Gloginja u nj stupio ; a Svantevidov je bijelac rzao i njištio od veselja, kad bi se žrec k njemu približio.
Žrec se osjećao opasan snagom, zadojen milošću božjom. Nije mario, što bi Tetislav htio uskrsnuti mrtvu slavu kare
načkih božanstva, jer je znao, da ona ne mogu sama sjati u svijetlu Svantevidovu, kao što ne mogu ni zublje u svje tlosti sunca ljetnoga. Gloginja se ljutio, što kralj zagovara mir sS kršćanima. Tetislav se boji, da će i Ranci propasti od mača i ognja danskoga, a Gloginju mori strepnja, da dug mir ne smekša opore duše Ranacâ, pa da se vjera crnih žreca ne ušulja u zemlju poput zmije i ne osvoji , gotovo bez
borbe, sveto ostrvo. Žrec je želio, da Ranac bude ono, što je uvijek bio — ratnik na kopnu i na moru ,strah nevjernikâ, mač u ruci Svantevidovoj; njemu nije bilo pravo, što taj štovatelj podmuklih karenačkih bogova ne potiče narod na nove ratove.
Gloginja se radovao Niklotovoj kćeri, al je u kralja gledao s praga hrama očima punim sumnje i nepovjerenja. On je jedva vjerovao bolesti i sljepoći Tetislavljevoj . Bojao se nove prevare boga Rudjevita. Duboka bora utisnu se u
njegovo čelo , kad vidje, kako je srdžba naroda pala pred kraljem ostarjelim i nemoćnim, a našaranim brazgotinama junačkih rana. Uspravan na pragu hrama , gledao je u Teti slava, gotov da mu pridje s čašom dočekajnom ili da ga od bije od vrata svetišta i digne na nj srdžbu naroda. Al Tetislav reče gomili :
Vi ćete poći na Danca s kraljem svojim . I s mrakom u očima ja znam sve putove morske do obala njegovih. Krv je pala, i mir je prekršen. Gomila ciknu od radosti.
