25
A žrec je nastavljao : A gdje su braća ranskoga vladara , Jaromir Stoj
-
slav? Zar još uvijek u taostvu, na dvoru danskome, u dru štvu crnih žena? Gdje je kralj Tetislav? Na koga čeka u Karencima, kad i on zna, da ne će nikoga dočekati? Tûdji se arkunskome bogu, krnji njegovu vlast i sklapa mir s neprijateljem, što ga je Svantevid već devet puta odbio s Rane, miteći ga blagom iz riznice ovoga hrama, Komu vi
nosite svoju muku : žrecu ili kralju, Svantevidu ili Rudje vitu ?
Svantevidu ! zaurla gomila . - Al bog se ljuti na one, koji se odmeću od vjere otaca ,
i otimlju ono, što je samo njegovo, ii sklapaju sramotne mi rove. A ljuti se i na vas, što ne vidite, od koga vam dolazi propast.
U Karence ! ... Al hoćemo prije žrtvu pravu , žrtvu veliku ... božanstvu najmiliju ! .
U Arkunu toga danas nema. Sve, što smo bili zaro
bili, vratio je kralj Tetislav Dancu ili krije u svome gradu. U Karence ! U Karence !
I gomila se zatalasa. Ona se dizala da podje prema jugu i nahrupi pred kralja. Osjećala se kamenom u božjoj
ruci i htjela je da nekoga pogodi. Valjalo je utažiti srdžbu Svantevidovu .
Narod se poče tiskati prema ulici, koja je vodila k na
sipu, kad trgne iznova natrag, iznenadjen novim čudom. Neka su kola dolazila naglo pred hram sileći ljude, da se vrate. Na njima je stajala djevojka s uzdignutom rukom,
kojom je držala za dugu kosu odsječenu mladu mušku glavu . Gomila se stiša. Neko je vrijeme šutke gledala sad u
odsječenu glavu, sad u djevojku, kojoj su oči gorjele nekom unutarnjom vatrom , ali joj lice bijaše blijedo i tajanstveno.
Sapat prodje svjetinom, začudjenje i neka nenadana dra gost proleti kroz sve one uznemirene duše, i gomili se ote krik :
