26
Niklotova kćerka ! Niklotova kćerka !
Ne mene, no onoga, čiju vam glavu nosim : Stoj
-
slava, brata Tetislavova ! Njega pozdravite i pohvalite ! I ona ispriča narodu pogibiju mladoga kneza, Govorila
je o knezovima odmetnicima, o pokrštenim vjernicima, o porušenim hramovima i o novim navalama, što ih spremaju kršćanski knezovi i biskupi. Ona je sipala vatru u svjetinu, plamteći i praskajući na vrhuncu strasti , koja je ključala iz
dubine njene duše. Nešto sveto i jako izbijalo je iz one dje vojke. Bijaše se nagnula prema gomili , dignuvši se na pr stima i napevši poput luka svoje mlado, vito tijelo. Držeći
u jednoj ruci Stojslavovu glavu, a pružajući drugu prema dalekoj Danskoj , sagibala je malko natrag glavu, na kojoj
se blijedo lice, uokvireno crnim rudastim vlasima, priči njalo još bljedje, dok su joj velike oči plamtjele nekom sta rom srdžbom, a usta joj bila nalik na svježu ranu , što se grči i trza .
Osvetimo ! Osvetimo ! ... klicala je gomila osjeća
C
jući, kako je vuče djevojčin zanos, i prožima njena strast. Jedna živa kaplja najčišće Niklotove krvi drhtala je i pro govarala sada pred svjetinom , pa se ljudima pričinjalo, da se oko njih usplahirilo čitavo more crveno i bučno. U naj skrivenijim dubinama njihova bića budila se iznova bijesna zvijer, koju je starovjerac Niklota bio raskorlačio u njima i pustio je u dane ustanka i bune protiv tudjinskih knezova i žreca.
Pogazimo taj sramotni mir ! Bog to hoće.
I svjetina je gledala u onu djevojku kao u sveštenicu i proročicu. Osjećala je, da je ta djevica nesamo glas svoga mrtvoga oca ; buktinja, koja je pala iz njegove ruke, a još plamsa u mraku , koji ih spopada, - no da je ona posljednja
riječ njihovih razvaljenih ognjišta i porušenih hramova, nov most, koji se poput dúgê prebacio s liticâ njihove mrač ne doline na rubove neke prisojne visočine. Narod je osje cao , da mora udariti onamo, kamo je ona prstom uprla.
