24
Ne ! reče djevojka. Dignite ga i privežite ovamo uz nas !
Čuvar i vozač poslušaše. Konji potegnuše, i kola jurnuše kroz šumu.
VI.
Svantevid je odbijao žrtvu paljenicu, kojom su vjernici htjeli ublažiti gnjev njegov. Dim se prosipao niza žrtvenik ,
ulazio u gomilu, ostajao na poljanici i obavijao vjernike ko ljući ih za oči, daveći ih u grlu. Kao da je usred bijela dana pao sumrak na Arkun. Sve problijedi okolo ljudi , samo je
Svantevidova slika na zabatu hrama izgledala krupnija i tamnija buljeći mrko u gomilu. Narod , još umoran od pu
tovanja, izmučen suncem i razdražen crnim znakovima, uzvrpolji se i uznemiri. On bijaše došao u Arkun, donio
bogu darove i hramu namete, izrekao molitve, ispjevao pje sme i zaklao životinje, od kojih su glave već gorjele na žr
tveniku, dok je krv vonjala naokolo. Zašto onda odbija bo žanstvo vjernike svoje? Zbog čega i zbog koga moraju oni
da iznova stradaju ? U očima im je gorjela divlja vatra ; lica bijahu opora i mračna.
Gloginja, progovori!
Zrecu se pričini, da je stignuo čas, kad može sve reći , i on poče :
Ne ! Bog se ne ljuti na one, koji su ovdje, nego na one, kojih nema. Bodrići, Ljutići, Pomorci i ostala plemena, gdje su glavari vaši? Gdje su knezovi Bogislav i Kazimir ? Gdje sinovi slavnoga Niklote, Prislav i Pribislav ? Gdje su -
žreci slavenskih bogova na kopnu? ... Urlik srdžbe vinu se iz grla vjernika sa kopna. Oni se
počeše gurati prema žrecu proklinjući svoje knezove. Neki je orijaški Glinjanin, stojeći na klupi ispod lipe, lomio od srdžbe držak svoga koplja i vikao Gloginji: Ovako ćemo mi s njima ! Ovako !
