8
Baš prema čistini bijahu se otvorila na bedemu neka golema vrata. Kroz onaj otvor vidjao se dio arkunske po ljane, koja se dizala visoko iznad mora. Pogled je dalje te kao izmedju drvenih stanova da zapne o plotić na rubu rav nice pa da onda klizne s visoka na otvorenu pučinu, iz koje bijaše taman izašlo sunce, još mlado i nejako. Cu se iznova truba. I glas je njezin javljao sada vjer
nicima, da je jutarnja Zora proletjela preko neba, da se bo žanstvo vratilo i ušlo, proslavljeno novim pobjedama, u
hram svoj, i da se novo sunce rodilo na dalekome medjašu morskome, pa da sluge Svantevidove mogu napokon ući u grad božji . I narod gotovo potrča niza stranu, predje jarak ispred
nasipa i udje uz viku i klicanje u boravište božanstva. II.
Dok su vjernici ulazili u Svantevidov Arkun, dolje, na jugu ostrva, grad je Karenci, prijestolnica ranskih vladara, otvarao svoja vrata, očekujući druge goste.
Bijaše od starine običaj, da se u dan Svantevidova goda sakupe u dvoru ranskoga kralja slavenski knezovi i plemići s ostrva i sa kopna, da vijećaju i da se goste, te krenu svi skupa s darovima k božanstvu u Arkun. U taj su dan dolazili u Karence takodjer trgovci i vlastela tudjinska,
da sklapaju ugovore i saveze sa slavenskim vladarima, pa su uvijek nosili i po koji dar ranskim bogovima. Sâm danski kralj Sveno bijaše u takav jedan god poslao u Karence svoga poklisara sa zlatnim peharom za boga Svantevida. Smješteni izmedju jezera i močvare, a obranjeni zem ljanim nasipom i zidom od hrastovih greda, Karenci bijahu varošica samotna i mračne, u kojoj se hram boga Rudjevita
s mukom dizao iz sive hrpe starih drvenih kuća, – al to je -
mjesto ipak bilo najsigurnije boravište ranskim vladarima i najpouzdanije sklonište stanovnicima južnog dijela ostrva za vrijeme neprijateljskih navala . — Jednom su seljani i vla
