7.
uspravna diva. Njegov se krov , pokriven nekim pločama, bli stao i sjao. Na vrhu je nosio stijeg s konjskom lubanjom i zastavom od sjajne kovine, a visoko nad njime letjelo je i
kričalo jato galebova, obasjanih prvim zrakama sunčanim. Začu se šumorenje pučine i sve jače udaranje valova o klisure ispod Arkuna. Svantevide ! Svantevide !
Gomila se baci na zemlju i prisloni uho o tle. Ona se ukoči, susprezući dah svoj i prisluškujući. Slušala je topot
kopita božjega konja u jutarnjem času ,kad sunce ističe, a Svantevid se od noćnih borba i pobjeda vraća na svome
bijelcu u arkunski hram . Teško onome, koji je u tome tre nutku mjesto bahata božjega konja čuo samo kucanje svoga
srca ! Za toga se božanstvo nije jutros vratilo u Arkun, i bog rogonoša i kopljanik ne će danas pogledati na žrtvu njegovu. - Svantevide! Svantevide!
Udaraju li to valovi morski , uznemireni jutarnjim vje trom, o klisure vitorskih žala, ili je bijeli konj božji , obučen
u pjenu, stao nogama na visoku arkunsku ravnicu te kasa uz topot kopita i uz suštanje Svantevidovih skuta u otvoreni
hram , dok sunce ističe na dalekoj medji morskoj? Stoji li to lụpa u dubini, ili tropot valova uz obale, ili gromot ne vidljivih orijaških krila nad glavama vjernika, što leže s li
çem u prahu, a sa srcem svojim pod kopitama konja, koji im prilazi? Svantevide! Svantevide!
Bog će jutros mimoići u kasu otvorena vrata svoga hrama, i propeti bijelca, i preskočiti nasip arkunski i kule na nasipu, da zaigra konja pred gradom gazeći po ledjima vjernika svojih. Svantevide ! Svantevide! Mi smo ljetina tvoja po
najbolja i usjev tvoj ponajljepši . " Ugni medju nas konja svoga, da nas mrvi i tare, jer mi smo trava za zub njegov i potkova za kopita njegova. Dodji, rogonoša i kopljaniče ! Truba jeknu s nasipa, i gomila ustade.
