Slučaj s klasikom

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Slučaj s klasikom
autor: Anton Pavlovič Čehov, prijevod: Wikizvor

Humoreska nastala i objavljena 1883.
Wikizvorov je prijevod dosta doslovan, ali i stilski obilježen.


Dok se spremao za ispit iz grčkog, Vanja Ottepeljev[w 1] je iscjelivao sve ikone. U njegovom trbuhu hukaše bura, ispod srca vijaše hlad, a samo je srce tuklo i kočilo se od straha pred nepoznatim. Što li će biti danas od njeg? Trojka ili dvojka? Šest je puta on išao po blagoslov kod mamice, a na odlasku pitao je tetku da se moli za nj. Idući u gimnaziju, dao je prosjaku dvije kopjejke, nadajući se da će mu one okupiti nevješt um i da neće, ne dao Bog, pasti glavne brojeve uza sve one tessarakonte i oktokajdeke.

Pojavi se nakon gimnazije kasno, za petog sata. Uđe i bešumno leže. Njegovo mršavo lice bješe blijedo, a oko pocrvenjelih očiju tamnili se krugovi.

– Pa? Što je bilo? Što si dobio? – zapita mamica, prišavši krevetu.

Vanja zamiga očima, izvrnu usta na stranu i poče plakati. Mamica problijedi, otvori usta i pljesnu rukama. Hlače, koje je krpala, ispadoše joj iz ruku.

– Zašto plačeš? Nisi prošao, valjda? – zapita.

– Pro... Propao... Dobio sam dva...

– Znala sam! I predosjećaj sam takav imala! – poče govoriti mamica. – O, Gospode! Zašto nisi prošao? Zbog čega? Iz kojeg predmeta?

– Iz grčkog... Mamice, ja... Pitali me: buduće vrijeme od "féro", pa ja... ja umjesto da kažem "ojsomaj", rekoh "opsomaj"... A onda... A onda... Cirkumfleks se ne stavlja ako je zadnji slog dug, a ja... Ja se zbunio, zaboravio da je tu alfa duga... Pa stavio cirkumfleks. Poslije Artakserksov naredi nazvati po redu enklitičke čestice... Ja sam ih nabrojio i slučajno primiješao zamjenicu... Pogriješio...

Pa mi on dade dva... Nesretnik... Sam ja... Cijelu sam noć učio... Cijeli tjedan u četiri sata se dizao...

– Nisi ti nesretnik, nego ja, bezobrazniče! Meni jao! Napravi od mene jadnicu, herode, mučitelju, plode moj lukavi! Plačem zbog tebe, zbog hrđe takve besmislene, radim bez odmora, mučim se, može se reći i da patim, a kakvu odmazdu dobijem od tebe? Kako to učiš?

– Ja... cijelu noć učim. Vidjeli ste sami...

– Molila sam Boga da mi smrt daruje, a ne daje mi, grješnoj... Mučitelju moj! U drugih su djeca kao djeca, a moj jedan jedincati... i nikakvog smisla od njega, nikakve mu nade... Da te tučem? Tukla bih, ali gdje da nađem snage? Odakle, mati Božja, snage?

Mamica zakri lice dijelom bluze i zarida. Vanja se tužno okrenu i pritisnu čelo o zid. Uđe tetka.

– Pa tako... Predosjećala sam... — poče, odmah shvativši o čemu se radi, te blijedeći i mašući rukama. – Sjeta čitavog jutra bješe. I ja sve nešto mislila: bit će nesreće... Tako i bi...

– Razbojniče moj, mučitelju! – prozbori mamica.

– Što ga grdiš? – okomi se na nju tetka, nervozno svukavši s glavice maramu boje kave. – Zar je njegova krivica? Ti si kriva! Ti! Po kakvim si ga mislima u onu gimnaziju ispratila? Kao da si kakva dvorkinja?! Na plemenite se činite? A-a-a-a.... Naravno, bezdrugo, tako ćete plemeniti i postati! A da je bilo kao što rekoh, u trgovačku... u ured, kao i moj Kuzja... Kuzja, eto, dobije petsto godišnje... Petsto – zar je šala? I sebe si samu izmučila, i dečka izmorila onim učenjem, prokleto da je. Mršav, kašljuca... evo vidi: trinaest mu godina, a izgleda kao da ima deset.

– Nije to, Nastenjka, nije, draga! Premalo sam ga tukla, mučitelja svog! Tući ga treba, još kako! Uuuu, isusovac, Muhamed, mučitelj moj! – digne ona ruku prema sinu. – Mlatiti te treba, ali snage nemam. Rekli su već, kad je mali bio: "Tuci, tuci"... Nisam slušala, grješnica... Sada patim. Počekaj der! Ja ću ti pokazati! Počekaj...

Mamica zaprijeti mokrom pesnicom i iziđe plačući u podstanarovu sobu. Njen podstanar, Evtihij Kuzmič Kuporosov, sjedio je za stolom i čitao "Plesni udžbenik". Evtihij Kuzmič razumna je i obrazovana osoba. Govori kroz nos, umiva se sapunom od kojeg svi ukućani kišu, jede meso u dane posta i traži obrazovanu nevjestu, zbog čega se smatra najinteligentnijim stanarom. Pjevao je tenorom.

– Gospodine! – uputi mu se mamica, roneći u suzama. – Budite toliko dobri, pa mi izmlatite dečka... Budite vrli... Nije prošao, tuga moja... Vjerujete li, nije prošao! Slaba sam od bolesti pa ga ne mogu kazniti. Umjesto mene ga istucite, budite toliko obazrivi i prijazni, Evtihije Kuzmiču! Pomozite bolnu ženu!

Kuporosov se namršti i ispusti kroz nozdrve dubok uzdah. Razmisli, polupka prstima po stolu i, opet uzdahnuvši, pođe Vanji.

– Vas, da tako kažem, uče! – poče on. – Pokušavaju vas obrazovati, dati vam početak u životu, nemoralni mladiću! Zašto ste takvi?

Opširno je kazivao, izrekao cijeli govor. Pomenuo je znanost, te svjetlo i tamu.

– Da, zaista, mladiću!

Završivši govor, skinuo je s pasa remen i uzeo Vanju za ruku.

– S vama se drukčije ne može! – rekao je.

Vanja se bespogovorno nagnuo i stavio svoju glavu na njegova koljena. Njegove ružičaste uši strugale su po seržnim hlačama sa smeđim prugama...

Vanja nije ni pisnuo. Navečer, na obiteljskom vijeću, odlučeno ga je dati u trgovinu.

Bilješke Wikizvorovih suradnika:
  1. Vanja je česta odmilica nastala od imena Ivan, a prezime Ottepeljev dolazi od imenice оттепель, latinično ottepelj koja označava početak proljeća kad se tope snjegovi.
Autor se na još dva mjesta poigrava sa značenjima prezimena:
  • Artakserksov: od imena drevnoperzijskih vladara;
  • Kuporosov: od riječi galica, sulfata nekih elemenata (dakle hrv. Galičin).
Izvornik:
Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti.
Prijevod:
Piktogram oznake javnoga vlasništva Ovo je djelo u javnom vlasništvu svugdje u svijetu jer ga je Wikizvorov suradnik VKokielov (razgovor), autor ovog djela, objavio pod licencijama CC BY-SA 3.0 i GFDL.

U slučaju da ovo nije zakonski moguće: bezuvjetno se daje svakome pravo da koristi ovo djelo za bilo koju svrhu dozvoljenu zakonom.