Seljačka buna/XXVI

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XXV Seljačka buna —  XXVI.
autor: August Šenoa
XXVII


U sobu gospoje Uršule provali Anka Konjska. Bijaše van reda razigrana.

- Majko - reče hrlo - u ovaj čas prispje teklić iz Brezovice u Zagreb.

- Šta je? - sunu Uršula problijediv uvis.

- Gospodin Ambroz izdahnu - odvrnu Anka.

- Mrtav! - šapnu Uršula i glava joj klonu na prsa.

- Čega se bojasmo već mjesec dana, evo se ovršilo; vrućica ga je ubila.

- Anka! - prihvati Uršula podignuv glavu - najjača moja potpora svali se u grob.

- Da - potvrdi gospoja Konjska. - Majko! Zlo po vas ako ne prihvatite priliku. Tahi je nešta mekši, Ambroz je mrtav; prionite živo, ovršite sve u kratak čas.

- A moja zakletva? - zadrhta majka.

- Ne veže vas više! Za koji mjesec izminut će ionako treća godina, ali povrh toga reći mi je da Milića već nema.

- Poginuo! - trznu se Uršula - je l' moguće? A tko ti to reče?

- Alapićev pouzdanik Drmačić. Zabrinuta za budućnost svoje sestre, otpremih ga po drugi put u Tursku. I dođe u Banju Luku. Drmačić sazna od očevica da su prilikom ustanka sve kršćansko roblje sasjekli, pa i Milića i Mogaića. Drmačić bijaše na Milićevu grobu. Ruke su ti dakle slobodne.

- Gdje je taj čovjek, gdje? - reče zbunjena Uršula.

- Da ti ga dovedem?

- Dovedi!

Konjska iziđe i dovede za malo časa Sofiju za ruku, i odmah zatim uniđe Drmačić te postavi se kraj vrata, ispod oka promatrajući čas Uršulu čas Sofiju, koja je do majke sjela bila te je plaho gledala odrpanca.

- Vaša milosti - pokloni se fiškal - vi ste imali tu milost pozvati mene, nevrijednoga grešnika, k sebi.

- Da - reče Uršula - a znaš li zašto?

- Znam - odvrati sjetna lica Šime - radi gospodina Milića.

- Milića! - kliknu Sofija zarumeniv se i skočiv na noge, ali je mati uhvati za ruku i stisnu na stolicu.

- Šta znaš? - upita Uršula.

- Eh, sve znam, ali volio bih ne znati ništa - spusti Drmačić glavu - ako sam i propalica, ipak ima u meni mrva kršćanskoga srca. Milić bio je zasužnjen u Banjoj Luci.

- Živ? - zadrhta radosna Sofija.

- Nečastivi Turci - nastavi Šime - gnjetu jadni kršćanski puk da je bogu plakati. Milić, ta plemenita duša, gledao je sve to na svoje oči. I na njegov savjet zavjeriše se kršćani da će jedne noći skočiti svi na krvnika, a Milić da ih vodi. Prokleta izdajo! - lupi fiškal nogom u zemlju, dočim Sofija, izbuljiv u njega oči, drhtaše kao šiba.

- Da - nastavi Šime plačnim glasom - izda ih jedan drug, kršćani padoše u ropstvo, a Miliću - - -

- Šta je? - skoči Sofija pruživ prema fiškalu obje ruke.

- Odsjekoše glavu! - odvrati Šime mirno pogledav djevojku.

- Jao! - kriknu zdvojno djevojka i sruši se bez svijesti u naručje svoje sestre.

- Tko ti to reče? - zapita Uršula oštro.

- Siromah fratar koji je ostanke vrloga junaka zakopao.

- Uistinu?

- Kunem se spasenjem! - dignu fiškal tri prsta.

- Idi! - mahnu Uršula rukom i pristupi k Sofiji koju je Anka na postelju položila bila.

- Zasad je dosta, majko - šapnu Anka - čuvajte je, nesvjestica će minuti. - Okrenuv se zatim fiškalu, reče: - Dođi sa mnom, dat ću ti pismo da ga poneseš gospodinu Alapiću u Vukovinu.




Mali Šime Drmačić sjedi na vrbovu panju kraj Save da se okrijepi za put u Vukovinu. Polagano izvadi iz džepa bočicu rakije i gucne dva-tri puta. Ali sa bocom ispuznu mu iz džepa i pismo te pade na zemlju.

- Oho! mal' da ga ne izgubih - zamrmlja fiškal. - Na, tu stoj! - stavi pismo na šešir koji je u travi kraj njega stajao. Drmačić bijaše ovaj put vrlo žedan, isprazni cijelu bocu i poče po svom običaju filozofirati. Zašto je Sofija vrisnula, čuvši za smrt Milićevu? To bijaše ovaj put tema Šimine filozofije. Gledajući u zemlju, zape okom na pismu. Tu u pismu moglo bi se to saznati. I posegnu rukom, ali uzmaknu brzo. Zamisli se. Eh! Bi li? Ne bi li? Bi! poče brojiti dugmeta i raspečativ brzo hartiju uze čitati slijedeće:

Egregie domine!

Da je Ambroz umro, valjda znate; sad je lakše raditi o ženidbi Gavre Taha sa mojom sestrom kojoj je već javljena po Drmačiću Milićeva smrt. Radite vi sa svoje strane, i Stjepko će raditi. Tahi još oklijeva. Moram vam javiti da se kmetovi oko Susjeda silno bune. To mi neki dan poruči Stjepo. Ne zabrinite se zato suviše, minut će skoro nevolja; lako ćemo bunu zagušiti, ali za nas je to utoliko dobro da će stari vuk smekšati. Po tom radite kako najbolje znate. Kad sahranimo Ambroza, ići će moja majka u Mokrice k Stjepku da odanle kopa lagume proti Susjedu. To na vaše znanje uz pozdrav i poklon.

Vaša službenica

Ana Konjska

od Konjščine

- Oho! - skoči maličak na noge - Tahi i Uršula mire se preko moje glave, pa da i ubuduće sjedi Tahi na Susjedu? Dobro da znamo. Ja ću svoje treće dugme dati u zlato okovati. Ha! Ha! Ha! - nasmija se - i gospoda znaju dakle varalice biti? Bene! Sad se kažiputi mijenjaju.

Fiškal stavi pismo u njedra, preveze se preko Save - i ne pođe u Vukovinu.