Seljačka buna/XXV

Seljačka buna — XXV.
autor: August Šenoa

Silovit jug zapuhnu nad krajinom motajući po nebu jata tamnomodrih oblaka. Bijaše mirno kao u grobu, bijaše sparno da pogineš. I privi se oblak do oblaka, dok se sve nebo ne osu mrkom sivom koprenom od koje nije bilo vidjeti ni plavetne krpice neba. Zatim počeše kapati debele kaplje sve gušće i gušće, a najzad svali se pljusak poput magle na zemlju. Lišće zadrhta, drveće podignu grane, matica potoka provre bijelom pjenom, guske izletješe iz dvorišta veselo dižući glavu i šireći krila, a vragoljasta dječica stavljahu svoje žute glavice jujučući pod kap. Dvije pune ure lijevalo je ko iz kabla, zatim sinu sunčana zraka pozlaćujući okrajke sivih oblaka, a kaplje kišnice padahu sve rjeđe poput zlatna zrnja na zemlju. Iz vrata Jurkove kolibe iziđe Jana i držeći se za vratnice pogleda na nebo. Bijaše svježa ko i prije, samo joj nijesi vidio onog nestašnog, bezbrižnog plamena prve mladosti, već neku tajnu sjetu, a zakuci punih usnica zadrhtaše kadšto posmijehom sladogorkim, koji javlja duboku neiskorjenjivu bol i silan prijegor. Pred kuću dođe na konju špan sa Susjeda i reče:

- Jano, zapovijed je od gospoštine da sjutra dođete vi djevojke iz Brdovca da ogrnete kuruzu kod rijeke Krapine.

- Mi djevojke? - zapita u čudu Jana.

- Da, jer su muškarci lijeni, a tvoja kuća ionako ne bi mogla dati muškarca.

- Pa ja da moram od slijepca oca?

- Da, i ti, takova je zapovijed.

- Dobro, dobro, kume, doći ću. Zbogom!

Špan ode, a djevojka zađe u kolibu i reći će starcu:

- Oče! Vi morate sutra k Iliji u goste. Meni je poći na radnju, a vi ne možete cijeli dan sami ostati u kolibi.

- Ti da moraš? Šta je to? - zapita starac dignuv glavu i razvaliv ugasle oči.

- Da, takova je zapovijed. Pa šta zato? Sutra ćemo ogrnuti, a posutra selimo se k Matiji. - Starac spusti glavu kanda se je zamislio.

- Jano, je l' se vratio onaj Nožina?

- Ne znam, oče; tri puta već se opitah kod Ilije, ali ga još nema od Žumberka. Neću ni da pomislim - nastavi djevojka utrv si suzu. - Ah, oče, nadam se i nadam godinu na godinu, a njega nema. Kakve sam sreće - - - ali šutimo rađe - uzdahnu Jana, staviv ruku na srce - moj Đuro, moj Đuro! Gledaš li ti ovo sunce što ga ja gledam? Sad sam sve naprela, sad je sve gotovo, a svadbena mi košulja žuti u škrinjici.

- A ako se Đuro ne vrati? - zapita starac - ne bi li -

- Za drugoga pošla? - zaskoči ga Jana - za Petra, je l'? Nemojte, oče! jednom sam prisegla, njegova ću biti ili ničija. Pa da svi anđeli božji dođu, ne bi me premitili. Ja ne prodajem srca.

- Pa dobro, dobro - potvrdi starac glavom - bilo na tvoje.

Jutro je, lijepo vedro jutro. Svježe zelenilo drhće pod kapljicama, ptice viju se nestašno po zraku, a čovjek diše svom dušom da mu se prsa napune života. Na oranici kod rijeke Krapine među niskom zelenom kuruzom stoje nizovi seljakinja djevojaka ogrćući zemlju motikom. Ruho im se bijeli, tkanice rumene, plete igraju djevojkama po leđima bijele košulje; jednim se hipom sagiblju, jednim hipom zatisnu sjajnu motiku u crnu zemlju. I Jana je među njima; ali ona je rumenija, punija. Zasukala je rukave na punim rukama, djevojačka joj prsa drhću, lako i okretno diže i spušta motiku. Ženske zapjevaju, lagano pline pjesma po ravnici i zavlači se u otegnutim zvucima gorjem, ali Jana šuti. Jana gleda u zemlju kanda je zanijemila. Već je i blizu podne bilo. Tad dolete od Susjeda dva konjanika. Ženske dignu glavu.

- Gospodin ide - šapnuše u jedan mah. Da, na konju doleti Tahi, a za njim sluga Petar Bošnjak. Lice starčevo problijedilo, iz modrastih podočnjaka podrhtavaju do dva vatrena oka, obraz mu je navoran, usnice zadrhću kadšto kao od boli. Jana pridigne oko. Opazi Petra. Porumenje, i kao da si joj razbijeljen nož zarinuo u srce. Uze dalje raditi. Gospodin Tahi obilazi na konju oko radnica, dođe i do Jane. Petar zažmirne okom i pokaže prstom na Janu. Tahi stegne obrve, oko mu plane i kimne.

- Jeste li čule - progovori Tahi - danas možete ručati na Susjedu; znam da kod kuće ionako kruha nemate. Pa ste i zaslužile. Uto zazvoni u Brdovcu podne. Ženske baciv motike prekrstiše se.

- Nu sad ajte na Susjed - nastavi Tahi - dobro ste radile. Ali sve da mi idu, ja hoću tako.

Jani zakuca srce silnije, ali i ona stavi motiku na rame te pođe poniknute glave za drugima.

Kad je po ručku bilo, valjalo je povratiti se na posao. Polagano išlo je čislo bijelih seljakinja iz gradskih vrata. I Jana da će izići. Ali u taj par stupi pred nju jak sluga i reče:

- Djevojko, stani malko!

- Id' s puta - odvrati djevojka - ne znam za šalu; žuri mi se na posao.

- Stani, velim! - opetova sluga i posegnu za njom, ali zažariv se odskoči djevojka i zamahnuv motikom viknu gnjevno:

- S puta, prostače, ili ću te motikom. - Nu u isti hip izvinu joj drugi sluga motiku, a Petar Bošnjak zatvori keseći se gradska vrata.

- Pustite me, zlotvori! - viknu djevojka dršćući od prepasti.

- Ne boj se mene, golubice - nasmiješi se Petar - milostivi gospodar za te pita.

- Gospodar? Lažeš! Šta će od mene gospodar?

- Ima s tobom nekakve račune - nakesi se Petar i namignu slugama.

U tren prebaciše djevojci sukno preko glave i, uhvativ je oko pojasa, ponese je sluga u gornji grad u stan gospodina Taha. Složiv straga ruke dočeka ih gospodar u prvoj sobi. Oči mu plamte, usne dršću. Djevojka stenje, priječi se. Tahi mignu. Silovitom rukom strgnu Petar s djevojke odijelo, ne ostaviv neg tanku košulju. Tahi mahnu. Sluge iziđoše, a djevojka strgnu sukno s glave. Tamna rumen obli joj lice. Trepavice dršću, oči joj se toče bijesno, otvorena usta zinu. Kao munja skoči u kut, stegne ramena i prikriva rukama razgaljene grudi. Teško dišući nagnute glave zapilji ukočene oči u Taha. A on? Stoji nijem kao kamen. Obrve mu dršću, nosnice se šire, oči gore, a na čelu zatrepti mu kadšto žila. Raskračio je krakove, straga složio ruke. Tiho je u sobi, ništa se ne čuje van disanje. Ali u mig dignu se silnik kao ris, zaleti se plamtećih očiju u djevojku. Jana zadrhta, zavrisnu i, podignuv ruke, lupi bijesnika šakom u lice. Ali on svinu ruke poput gvozdenih kliješta oko nogu djevojke i dignu je uvis.

- U pomoć! - kriještila jadnica i zakopav prste u starčevu kosu poče ga bijesno trzati, škripljući zubima i vrteći glavom, nu on stisnu ruke jače.

- Ho! Ho! - udari u grohot - badava, golubice! - ponese djevojku u drugu sobu i zatvori vrata. Grozotan krič zaori gradom - - -

- Uto reče Petar Bošnjak u dvorištu svomu drugu:

- Drmačić je ipak pametna glava; to se je u njegovoj tikvi radilo. Sad će valjda mekša biti.

Ilija, povrativ se s puta, sjedi za stolom. U kutu zgurio se Jurko gledajući u zemlju, čekajući zabrinut Janu; pod vratima stoji Kata, vireći u daljinu ne ide li djevojka. Noć je, mjesečina je. Jug tjera žute oblake po nebu i sagiba zviždući granje. - Ha! Ha! Ha! - prodire užasan smijeh kroz urljanje vjetra. Za živicom skakuće ženska. Bosa je, razgaljena je. Tamna joj kosa, bijela košulja vijori vjetrom. I diže ruke i grohoće. - Ha! Ha! Ha! - Leti, leti k Ilijinoj kući.

- Za rane božje! - zavapi Kata i uzmaknu prekrstiv se u sobu.

- Šta je? - skoči Ilija, a Jurko dignu glavu. Na trijemu čuju se koraci, i u sobu skoči razgaljena, raščešljana, blijeda i propala - Jana. Sred sobe stane. Tijelo joj dršće, oči joj igraju, pa se vrte i vrte ko da ih okreće đavo. I nagnu glavu i pljesnu rukama, pa udari u smijeh:

- Ha, ha, ha! Ja sam Arlandova Dora, Dora! Dora! Dora! Ha! Ha! Ha! - I zavrti se na jednoj nozi i vrti se, vrti pljeskajući - i kao mrtva pade na zemlju.

Kata zaciknu, Ilija priskoči djevojci, a Jurko dignu se na noge, izvali slijepe oči i zajeca:

- Jano! Moja Jano! Gdje si? - - -