Seljačka buna/XXVII
| ← XXVI | Seljačka buna — XXVII. autor: August Šenoa |
XXVIII → |
Na drugi dan Duhova godine 1572. spusti se tiha noć na krajinu, sa koje se je samo čulo pljuskanje Save na kojoj je slaba mjesečina drhtala. Tik vode, podalje od Zaprešića, među gustim visokim vrbinjem stoji drven zapušten mlin. Pred više godina ubiše tu vojnici bjegunci mlinara. Od onoga časa osta mlin prazan i svijet mu se uklanjaše s daleka. Pusta otvorena okna zijevaju u noć, a šumeći igra voda oko drvene razvaline. Slaba zraka mjeseca proviruje kroz grmlje i granje u okna mlina. Ali u njem pomiču se prikaze, u njem stoji šapat, gotovo te misliš da se tu noćni duhovi roče! Za jedan hitac od mlina pod grmom leži reć bi pružen panj, ali kadšto se makne pa vidiš da na zemlji čovjek leži i kadšto prisluškujući glavu digne. Ali u mlinu ne šapću duhovi, već živi ljudi. U srijedi na mlinskom kamenu sjedi Matija Gubec. Blijed je i propao, lice mu je mrko ali mirno, oko mu igra čudnim plamenom. Do njega na zemlji čuči Ilija Gregorić podupirući koljenima lice. Nijem gleda preda se. Potrbuške pred Gupcem leži Gušetić te se zlorado smiješi.
Na prevaljenoj bačvi sjedi divlja mrka ljudina podrezane kose, Ivan Svrač iz Pušće, a do njega stoji suh, malen riđan šiljasta nosa - Matija Bistrić iz Trstenika na Sutli. U kutu prislanja se na zid suh visok čovjek pod kunom-kapom - Ivan Turković iz Zaprešića, a za Gupcem boči se plećat, crnomanjast svat tvrda lica, živih očiju - kmet Pasanac iz Stubice.
- Braćo! - progovori Matija Gubec mirno - u ovoj tihoj noći skupismo se kao braća i ljudi na dogovor. Vi znate svi što nas peče i boli, nas ljude kmetove u vladanju susjedskom i stubičkom. Osam godina teče da je gospodin Tahi silnom rukom i prijevarom istjerao stare gospodare; osma krvava godina da stojimo kao raspeti mučenici na ovoj tvrdoj, nemiloj zemlji. Mučili smo se, našu muku ugrabi Tahi, znojili smo se, a znoj potrošimo za Taha. On nam je pojeo naše žito, on nam je popio naše vino, on nam ugrabio naše kukavne groše, našu stoku, on nam je kovao lance, ranio nas do krvi, skidao glave, spalio kuće i tjerao udovice na prosjački štap. Dođe pusta godina, mi smo mu morali hraniti marvu, dođe glad, mi smo mu morali hraniti pse. Išli smo pred sud, ali za seljaka nema suda; išli smo pred bana, ban obećanja ne održa; išli smo dva puta pred samu kraljevu svjetlost da otkrijemo svoje krvavo, ranjeno srce, rekosmo kralju da volimo biti pod živim vragom nego pod Tahom. Kralj poslao je komesara, poslao je mađarskoga biskupa; taj nas je ispitao pred mjesec dana, tomu stavismo opet na krilo sve svoje suze i jade. A šta uradi biskup? Dade naše tužbe domaćoj gospodi, među kojom je Tahi prvi. Gospodin biskup posla janjce vuku na ispovijed! I u svom saboru u Zagrebu zaključiše gospoda da nas sud ima tjerati i vješati kao razbojnike, izopćiti iz svega kršćanstva, da, još zapovjediše gospoda da moramo mi seljaci Susjeđani i Stubičani ići graditi tvrđavu Ivanić, da moramo ostaviti plug, ženu i djecu sada gdje nas je kroz nekoliko godina ubijala tuča, mraz, poplava, glad - sad gdje zemlja prizivlje poslije dugog časa naše žuljeve da poberu božji blagoslov! Ali nije to sve! Prosto krvniku oteti žito, vino, marvu, kuću, glavu - ali nije mu prosto segnuti u naše srce, u naše poštenje, nije mu prosto poput divlje živine silovati naše žene, naše djevojke. To mu ne budi oprošteno nikad! - Gubec skoči na noge, lice mu se ražari, a oči mu sijevnuše svetom vatrom.
- Nikad! - usplamtješe seljaci.
- Idite po selima - nastavi Gubec - i slušajte plač osramoćenih djevica. Pokazasmo ih komesarima, a oni ništa. Pogledajte Janu, jedini štap slijepca Jurka; poludjela je. Ne, nećemo da budemo živina, da se u naše kmetske utrobe miješa prokleta Tahova krv. Zemlja nas ostavlja, nebo se zatvorilo, za nas nema pravice! Na noge dakle, braćo, jednom dušom, jednim srcem, jednom šakom.
- Na noge! - zagrmiše seljaci.
- Zakunite se da ćete razbiti krvničke lance.
- Kunemo se!
- Zakunite se krvi Isusa Krista da ćete pristati jedan uz drugoga, kao brat uz brata u sreći i nesreći!
- Kunemo se!
- Zakunite se da ćete se osvetiti samo krivcu, da ćete štovati tuđe, da nećete ubijati neg u boju, da ćete mirovati kad otjeramo Taha!
- Kunemo se! - ozvaše se iz jedne duše seljaci dižući ruke.
U taj par doču se otegnut zvižduk. Seljaci skočiše na noge. Na brijegu Save prista velik čun, a na kraj iziđe čovjek i žena. Oboje bijahu ogrnuti dugim kabanicama. I zađu u mlin. Mjesec sinu kroz prozor, a u kolu seljaka stajahu Stjepko Gregorijanec i Uršula Heningova.
- Zdravo, ljudi - reče Stjepko - po dogovoru dođoh među vas sa gospojom Uršulom. Jeste li voljni dići se na Taha?
- Jesmo - odvrati Gubec.
- Istjerati - i uvesti stare gospodare?
- Jesmo. Sav kraj od Stubice do Samobora, od Stenjevca do Sutle.
- Je li vaša vjera tvrda?
- Tvrda, tako mi boga - reče Gubec položiv ruku na srce. Dok vi budete uz nas, bit ćemo uz vas! Dok vi pošteno s nama, mi vama pošteni!
- A kada se kanite dići? - zapita Uršula.
- Toga ne znamo pravo - odvrati Gubec - valja pripraviti sve mudro da se digne svaka duša u jedan hip.
- A gdje ćete početi? - zapita Stjepko.
- Ne pitajte nas, gospodine - odvrati Ilija - to je naš posao i dogovor. Vama budi dosta da se ovrši.
- Imate li oružja? - zapita Stjepko.
- Imamo nešto - reče Gubec.
- Poslat ću vam ga ja - prihvati Uršula - a olova i praha?
- Malo.
- Evo vam sto srebrnih škuda, kupite si - pobrzat će Heningovica predav Gregoriću kesu. - Ali ako krenete vjerom, ako se ne podignete?
- Ne bojte se - nasmjehnu se Gubec - stid nas je da se prije ne digosmo, a da se ne podignemo, ne bi zaslužili ljudskoga imena.
- Pravo je tako - reče Uršula - ne dajte se, ne popuštajte. Harajte, kršite, Tahi vam ne smije biti gospodarom. Uzdajte se u nas, mi vam hoćemo dobro, i od nas ćete dobiti svaku pomoć. Tvrde vjere! Da vas uvjerimo, dođosmo amo!
- Ali šutite - nastavi Stjepko - ne spomenite našega imena.
- Samo ako nam izvade srce - reče Gubec - našli bi ga u njem.
- Tahi nek padne! - pruži Uršula ruku Gupcu.
- Nek padne! prihvati kmet plemićku desnicu.
- Tako budi, i bog neka sudi - završi Ilija Gregorić.
Polako se šuljajući grmljem dođoše oboje do obale, a čun ih prenese natrag na drugu stranu.
- Braćo - progovori Gubec - vi znate svaki svoj kraj. Znam da sav puk stoji kao napeta puška, ali treba još nagovora i dogovora. Obilazite, radite u svakom selu, ali nek se ništa ne sazna. Svako budi kao grob. Ne zađite slabiću ili malovredniku da nas ne izda.
- Gupče - dignu se Pasanac - ti si pametniji od nas, ti si pravednik, pismen čovjek. Sav puk zapisao je tvoje ime u srce. Mi dižemo vojsku, ali bez glave nema ništa. Ljudi! Matija Gubec neka nas vodi, nek je glavarom. Hoćete li?
- Da! Živio nam vojvoda Gubec! - viknuše svi u jedan glas.
- Hoću! Vodit ću vas - progovori svečano Gubec podignuv ruku - vodit ću vas u boj za staru ljudsku pravicu, do zadnjega daha bit ću uz vas. Tako mi boga.
- Ha! Ha! Ha! - zaori porugljiv smijeh, i na vratima pojavi se Drmačićevo iskipjelo lice o mjesečini.
- Izdajstvo! Drmačić! - skočiše seljaci, i u hip bljesnuše deset britkih noža.
- Ele ste junaci! Utucite me! - nasmija se fiškal - ja sam sam. Iznjuših vaš dogovor, pođoh za vašim tragom. Mogao sam vas izdati. Objesili bi vas. Ne učinih toga. Hoću da budem vaš, da se osvetim starom krvniku za teške rane i udarce. Za svaku ranu nek oćuti sto muka. Vaš sam, tako mi boga. Ali što kanite? Povratiti se pod stare gospodare? Bene! Od konja na magarca? Dok bude gospodske bagre, teći će seljačka krv i suza. Dolje s gospodom! Sve podavite!
- Šuti - reče Gubec - mi nijesmo razbojnici.
- Oj, oj, mudrače kmetski - nasmija se Drmačić - znaš li ti da se Uršula i Tahi preko vaših glava mire, da Sofija polazi za Gavru, da će na Susjedu ostati Tahi i Uršula.
- Lažeš! - kriknu Gubec problijediv, a seljaci navališe na Drmačića.
- Čitaj, Gupče! Ta ti umiješ čitati - reče fiškal mirno i preda seljaku Ankino pismo.
Seljaci zapališe luč. Gubec uze čitati. Problijedi. Oči mu planuše jarom i viknu:
- Da, Drmačiću! Naš si. Istina je, braćo! Stari gospodari rote se sa novim krvnikom proti nama. Oj crna gospodska himbo! Naša buna ima put biti tomu savezu. Proklete bile izdajice koje nam prije malo časa zadaše tvrdu vjeru, noseći u srcu zmiju. Na noge se! Ukraj s gospodom! Samo jedna budi pravda! Naša sloboda.
- Naša sloboda! Za nju ćemo živjeti i mrijeti - viknu razjareno kolo seljaka, a pri otajstvenom šumu mlina, pri zlatnoj mjesečini podaše si ti pogaženi zatočnici božje pravice i ljudskog dostojanstva žuljevite ruke.