Seljačka buna/XLII

Izvor: Wikizvor
XLI Seljačka buna —  XLII.
autor: August Šenoa
XLIII


Poražen bje hrvatski puk, zagušen slovenski narod, utrnut plamečak prosnutka čovječje svijesti koja je ispod jarma tisućljetne varke, ispod krvničkog mača dizala do neba ruke, neka se bog sjeti najjadnije djece svoje, one svijesti koja se prenu na noge poput diva da satre gvozdenom pesti predsude vijeka. Ali prerano sinu to proljeće svijetu, mraz sažga prve mladice slobode koja je za malo dana uminula kao san preko zemlje, ostaviv za sobom samo krvavi trag zbilje. Seljak se dignu i pade, dignu se ko čovjek, pade ko junak, i morade pasti jer na one dvije-tri brazde hrvatske i slovenske zemlje na Savi i Sutli, odakle smjedoše ljudi viknuti u svijet da su svi sinovi Adama ravni, dignu se vojska i plemstvo cijeloga carstva. Velik bijaše gospodski bijes, strašna gospodska osveta. U Zagrebu, Celju, Ljubljani bijahu pune tamnice seljačkih duša; u Zagrebu, Celju i Ljubljani navijala je ljudska bjesnoća pod krinkom svete pravice tjelesa seljaka na krvave muke, da im izvadi iz duše i zadnju iskricu tajne, a iz dršćućih usta ozva se kao iz jedne duše vapaj: - Htjedosmo biti ljudi, htjedosmo biti slobodni!

Na celjskom gradu izgubi Pavao Šterc glavu, u tamnici biskupa zagrebačkoga čamili su Pozebec i Lepoić. I Pozebec zaglavi na stratištu, a Lepoića spasi kukavština jer je kod Stubice prvi napustio bio seljačku vojsku. Car ga pomilova na molbu Đure Draškovića. Iliju Gregorića i Gušetića dovede vojska u Zagreb, gdje je brza ruka banskoga suda začepila bila Gupčeva usta navijeke, da ne iziđe na vidjelo zvjerstvo boljara. Ali drukče bude suđeno Iliji. Njega i druga mu dade car dopratiti pred sud bečkoga grada. Tu rastezahu njemačka gospoda jadnim hrvatskim seljacima uda, tu ih tiskahu nemilim škripcima, ali i njemačka gospoda čuše iz ustiju sumrtvih hrvatskih seljaka:

- Htjeli smo biti ljudi, slobodni.

I kad bje upisano crno na bijelom sve tiranstvo boljara, kad je neumitna ruka koja bilježi sudbinu svijeta utisnula vječan žig u čelo gospodsko, rinuše Iliju i druga mu smrvljenih kosti od carskoga stola i otpremiše pod verigama natrag u Zagreb. Godina dana uminu od Tahove smrti. Gušetić bje izdahnuo u tamnici od rana mučilišta, ali Ilija osta zdrav i, zadnja žrtva seljačke bune, pade njegova glava na trgu svetoga Marka od krvničkog mača, jer gore muke zabrani im car, zabrani strašno kajanje koje je iza krvavog suda stezalo srce gospode. Nije zaludu tekla seljačka krv, plemić oćuti tu krupnu šaku i prenu se u čovječju svijest, a seljak nije već trpio zvjerskih muka.

Još malena šaka stenjala je u ljubljanskoj tamnici, hrvatski seljaci Bistrić, Svrač, Drvodelić, Bartolić, Turković i Uskok Marko Nožina, koga uhvati Joško Turn. Ali jedne noći prije nego će im pući smrtni sud, reče im Nožina:

- Braćo! Sutra će nas povješati. Poginut ćemo sramotno. Bolje je da poginemo danas, da padnemo junački. Nije meni mnogo do moga života, ali čovjek sam pošten i zavjerih se Iliji da ću mu paziti ženu i djecu. To me peče, ne bih mogao mirno umrijeti. Straža je slaba, a jedan stražar je naš čovjek koji će drugove u noći zabavljati vinom. Provalimo, pa što bog da i junačka sreća.

- Provalimo, Marko!

U rano jutro pako nađoše gospoda razvaljena vrata, slomljene okove, na zemlji svezanog stražara. Hrvati umakoše sretno na užas kranjske gospode, kojih nadvojvoda Karlo nemilo počasti radi mamurne straže.

I susjedska pravda, izvor krvave bune, svrši se napokon. Uršula pogodi se s djecom krvnika, isplati Gavri Tahu, sucu banskoga stola, 40.000 forinti i zavlada cijelim imanjem.