Seljačka buna/XLI
| ← XL | Seljačka buna — XLI. autor: August Šenoa |
XLII → |
Što reče ban? - zapita Uršula željno zeta Stjepka, koji je iz Zagreba na Susjed dojezdio bio.
- Tahi neće - odgovori velikaš zlovoljno punici, koja je sjedila kraj prozora i za kojom je stajala vjerna sluškinja Lolićka, redeći gospođi kosu. - Ban mu ponudi u svoje ime da će dobiti sve novce što je platio Batoru, i nek se seli odavle. Ali Tahi neće, sve što ga je skučila nemila bol.
- Moram ga se riješiti, pošto-poto - odvrati ljutito Uršula. - Samo da znam - - -
- Gospo - šapnu Lolićka - zaboraviste li moje riječi, moju osvetu koju moj Drmačić toli lijepo zamisli.
- Grozno je odviš' - mahnu Uršula.
- Pustite me - nasmjehnu se Lolićka - ja se svetim. Vama će dobro doći. Luda djevojka koju nađoše ljudi na putu svejednako boravi u gradu. Moram se osvetiti za toli ljute rane. Dobro sam pogledala sliku, pripravila se. Pustite mene da radim. Molim vas - prignu se žena, na čijem si licu mogao i sad razabrati tragove prijašnje ljepote.
- Da čujemo što veli Stjepko - reče udova i sagnuv glavu k zetu, prišapnu mu nekoliko riječi. Stjepkovo oko sijevnu.
- Divno je - skoči velikaš na noge - da, pristajem.
- Dobro je - reče Uršula Lolićki - radi što te volja. Ja perem ruke.
Služavka kimnu uz smijeh i ode.
Dne četvrtog kolovoza 1573. sjala je lijepa, vedra noć nad krajinom. Zlatna mjesečina treptila je čarobno nad vršcima zelene šume, nad srebrnim zavojima Save. Daleko nakraj vidika isticala se o jasnom plavetnom nebu crna gora. Bajan, divotan mir sterao je svoje mreže nad zemljom, a iz duše šarenog cvijeća lepršio je miomiris svijetom. Bilo je kasno, sve ljudsko pleme ljuljalo se u slatkom snu; - samo jedan čovjek bijaše budan - Ferko Tahi. Zlatna mjesečina sipala je svoje zrake preko sjajne mreže zelena bršljana kroz visok prozor susjedskog grada, na krilu gdje je stanovao Ferko Tahi. Čudno ljeskalo se svjetlo u staklenim pločama otvorenog prozora, čudno na glatkom kamenom podu sobe, na kojem se je crtala crna sjena bršljanova lišća, a dalje titralo je svjetlo o starinskoj slici Arlandove Dore, dalje padalo je svjetlo na uvelo bradato lice sjedoglava starca, ležećeg na postelji, i još dalje u polumraku bljeskala je mjesečina na sjajnom oružju što je nad glavom starcu visilo. Na postelji ležaše Tahi sam. Mišice žutoga lica zadrhtnuše od časka do časka, iz mutnih očiju, rasplamćenih mjesečinom, čitao si užasnu bol. Držeći na prsima prekrštene ruke, dahnu kadšto iz duše, kadšto stisnu usne i smrači čelo. Skučen. Podagra gmiže poput zmije po njegovim kostima i štipa i štipa ga da će poludjeti. Leži i šuti, šuti i trpi buljeći u sjajnu sinju noć, na starinsku sliku, i bilo mu je kao da se slika smiješi, kao da prstom pokazuje u mračni kut u kojem kutri blijeda krvava neman noseći na glavi žarku, usijanu krunu.
Tiho je. Sad zaškrinuše vrata - nešta šušnu.
Tahi pridignu glavu. Kraj vrata stoji u sjeni crna, nejasna spodoba. Miče se. To je živ stvor. Tahi stisnu oči, otvori ih opet, od lakoga drhtanja potrese mu se tijelo. Krv mu igra, lubanja da će mu pući, a od mraza ježi mu se koža. Sad škrinu korak na podu, crna spodoba koraknu dalje. Tahi zinu od strave. Sad - sad - je spodoba izišla iz mraka, mjesečina prosu joj se licem. Žena je, u crno odjevena, na tamnoj kosi plamti zlatna kruna, o vratu ljeska joj se bijeli biser. Blijedo joj je i žuto to suho lice, kanda se je digla iz groba. Blijede su joj i pootvorene usne oko kojih dršće grozničav smijeh. Crnomanjaste oči blisiču amo-tamo kao divlji oganj nad barom. Lagano ide naprijed, lagano, tiho, nagnula je glavu naprijed, raskrečila suhe prste - pa se šulja i šulja.
- Isuse! - ruknu Tahi šinuv se uvis - utvaro - tko si - tko si? Jesi li Dora? - jesi li Jana? - Ledeni znoj pokri mu čelo, oči da će iskočiti.
Žena se trznu ko od sna i pogleda sliku i zapazi Taha i kriknu kao prokletac u paklu.
- Ja - ja - ha! ha! ha! - ja, Dora i Jana - a ti - ti si Tahi - oh! Tahi - zlotvor moga života - Tu - tu je bilo - Ha, ha, ha. Veseli se, Arlandova Doro.
Visoko uspriječi se mahnita Jana, tamne zjenice se raširiše u šir plamteći trostrukim bijesom, to glupo uvelo lice zadrhta u sto grčevitih zadrhtaja, i bijeli prsti zavinuše se o mjesečini kao nokti divlje zvijeri. I sunu na Taha ko strijela.
- Daj mi srce - da ga jedem - daj mi život da se probudim! Daj! Daj! Daj! - ruknu Jana kroz grohotan smijeh.
I Tahi skupi svu silu. Uspriječiv se zdvojan posegnu za puškom nad svojom glavom. Sad će je dohvatiti - sad -
- Jao! - zavrisnu od boli i klonu natraške. Ne može. Nad njegovu glavu nadnije se žena. Vatrene oči bulje u njega, oštri mu nokti groze. Muklo hripanje izvija se iz njegovih prsi. Stisnuo, skučio se. - Sad škrinu žena, sad se dotakoše ledeni prsti njegova vrata. I ruknu, trznu se, pade mrtav. Još je treptio ledeni znoj na čelu mrtvaca, a Jana skakaše grohoćući o mjesečini i viknu:
- Evo ta ga, Arnaldova Doro! Evo ga!
Skakućući pope se luda na prozor, ali za hip iščeznu, a iz dubine zaori grohotan krič.
Ujutro nađoše u postelji lešinu Taha, a pod prozorom ostanke lude Jane pod ruhom Arlandove Dore.
Tako osveti se Lolićka.