Seljačka buna/XLIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XLII Seljačka buna —  XLIII.
autor: August Šenoa
XLIV


U Klanjcu bijaše proštenje. Šareni svijet vrvio je amo i tamo, seljaci Hrvati, seljaci Štajerci, trgujući, pijući, vičući i šaleći se. Bune se ne sjeća nitko, davno je minula. Najviše svijeta tiskalo se oko slijepca krajišnika u odrpanoj halji. Mirno sjeđaše garavi, bradati svat na zemlji vukući gudalo po brundavim guslama, pjevajući hrapavim glasom junačke pjesme, kako pade Nikola Zrinjski, kako se proslavi Sibinjanin Janko. Čudno se orila pjesma, čudno slijepcu klimala glava, gusle brundale a dinari padali u slijepčevu kapu.

- Toga sam čovjeka negdje vidio u svom životu - reče malen, na seljačku odjeven riđan svomu susjedu u kolu pred slijepcem. - Ne znam gdje nit ga mogu pravo razabrati, jer mu prosijeda brada pokriva lice. Ah, znam - nastavi - ali onda ne bijaše slijep. Nu zbogom, kume! Večernica je minula, a meni valja poći. Ima dobran komad puta do mojega sela, staza ide gorom, i žena me čeka.

- Eh, ne šali se, susjede, žena te čeka, da, ima, hvala bogu, tri godine dana da si je odveo iz službe gospoje Heningove, i bila je već onda udovica. Valjda nijeste više ludi. I ti si svat što ga je već koji vjetar propuhao svijetom.

- Šuti - reći će mali - bilo pa prošlo. Kuća mi dobro stoji. Malim novcem, sa petsto škuda uredih si gospodarstvo pa sam, hvala Bogu, svoj čovjek. Zbogom!

Na prvu riječ malog trznu se slijepac malko, gudalo teklo mu je mirnije, i kanda je uho pridigao prema strani gdje je mali stajao. Ujedanput zataknu gudalo za strune. pokupi kapu i reče svijetu:

- Hvala, braćo, na dinaru, na milosrdnom daru, i ne lišio vas Gospod nikad očinjeg vida. Laku noć!

Slijepac se protura svjetinom i krenu, tapajući pred sobom štapom, prema gori.

Dobrano se je mračilo kad je mali seljak riđan, idući hrlim korakom, došao na vrh uske gorske staze, uz koju se na desnoj strani uspinjala gusta šuma, a na lijevoj zijevala duboka propast. Došav navrh, zapazi mali čovjeka gdje pod hrastom sjedi tik puta i jede; - pogleda bliže. Bijaše to onaj slijepac. Seljak se lecnu smotriv odavna poznato mu lice krajišnika, ali se brzo osvijesti sjetiv se da je čovjek slijep pak pobrza da mine uz čovjeka i da se spusti niz drugu stranu brijega.

- Stoj! - zagrmi ujedanput slijepac.

Seljaka protrese taj poznati glas, i stade nehotice. Da pokroči dalje, ali krajišnik skoči pred njega i upre divlje, začudo jasne oči u riđana.

- Zdravo, Šime Drmačiću! Drago mi je da se poslije dugo vremena opet sastajemo. Dugo sam te tražio i našao sam te, hvala bogu. Poznaješ li me, kume? - reče krajišnik lupiv seljaka po ramenu. Riđan ne pisnu, već je samo blijed buljio u zemlju.

- Ne poznaješ li? - viknu krajišnik - ej, slaba ti je pamet. Reći ću ti. Sjećaš li se Uskoka Marka Nožine, šta?

- Sjećam - dahnu Šime dršćući.

- Drago mi je jer te nije ostavila pamet - nastavi kroz šalu Marko. - Dođi, sjedni do mene, imam ti dvije reći - i, uhvativ seljaka za ruku, povuče ga do hrasta i pritisnu ga kraj sebe na zemlju, zatim progovori mirno:

- Valjda nijesi zaboravio kako se ono seljaci na Savi digoše na gospodu. Tu si bio ti, bio sam i ja. Posljednji put vidjesmo se u Videmu, je l'? Ponijeh pismo međ Uskoke, neka se i oni dignu. Sve je dobro bilo, i da će braća skočiti, ali jednog jutra u zoru, kad iziđoh pred svoja vrata, dočeka me četa vojnika, zgrabi me, okova me i povede u tamnicu u Ljubljanu. Tu je bilo izdaje. Jedan moj znanac od straže koja me je pratila dokaza mi da je u Kostanjevici kod obrštlajtnanta bio neki kržljav seljak. Po kazivanju razabrah da si ti bio. Je l'?

Drmačić ne progovori.

- Jesi l' bio? - kriknu Nožina izvadiv iz njedara samokres.

- Jesam - šapnu Drmačić poniknute glave.

- E, vidiš da sam pogodio. Čuj dalje. U ljubljanskom duplju sjeđah o suhom kruhu, o hladnoj vodi, ma ko pas. Ništa nijesam znao kako sreća braću služi. Tada jednog dana dovedoše u lancima cijelu hrpu seljaka i dočuh da je Turn kod Krškog razbio Kupinića, a Drvodelić mi reče da je izdaja. Čuješ li, izdaja. Tada poče gora muka. Svaki dan vodili nas pred sud, rastezali nam ruke i noge, savijali nam uda u gvozdeni škripac, gledaj, još je vidjeti na ruci tragova! I da će nas objesiti. Za sebe ne bih bio mario. Ali razumjeh da je moj pobratim Ilija potučen, uhvaćen. Moja žena i djeca imaju zaklona kod roda, ali nemaju Ilijina. Bilo mi je žao. Da provalimo. Posluži nas sreća. Provalismo, utekosmo. Ja se odijelih od drugih i bludio sam po gori i šumi ko gorski vuk. Tražio sam Ilijinu porodicu. Tad saznah u gorskoj krčmi da si ti u Planini pobunio proti nama puk i izdao Pavla Šterca u gospodske ruke, saznah poslije u ovom kraju kako si izdaju kod Krškog meni upisao u račun. Govori, je l' tako, je l'? - kriknu Marko plamtećih očiju navinuv samokres.

- Jest - dahnu strepeći seljak.

- Vidiš da pravo govorim. Spavajući u grmu danju a hodajući noću, tražio sam Ilijinu djecu. Dođoh do Osvaldove kuće u Pišecu. Osvalda protjeraše gospoda jer je zaklanjao buntovničku djecu. Kata je umrla, a djeca prosjačila po kraju. Skupio sam ih i odveo plemiću Miliću u gori pod Okićem. Izbavih ga jednom iz turskoga ropstva. Rekoh mu neka se oduži, neka primi na dušu Ilijinu djecu. I primi, hvala bogu. Još da pogledam svoje. Udarih u naše gore. Noću dođoh u selo. Nađoh da su na dobroj brizi, kod strica popa. Izljubih se s njima - oh - tako ih nijesam nikad poljubio. I stric popo mi reče kako mu je Jovan Kovačević pričao da je Gregorić kod Jasenovca uhvaćen, i da je neki Drmačić dobio za to petsto talira. Je l' tako, reci? - viknu Uskok izbijeliv zube i naperiv samokres na Šimunova prsa.

- Jest - jest - trepetaše seljak kao da ga groznica trese.

- Eh, vidiš, kume - skoči Uskok na noge - ti si kriv da sam još i sad živ. Da nije tebe, bio bih se predao sudu, neka mi skinu glavu. Jok, rekoh, Marko; valja potražiti kuma Šimu. A kako? Na sunce ne smiješ izići, ta već si suđen na vješala. Tad se domislih pameti. Pustih bradu da mi pokrije lice, sklopih oči kanda sam slijep, uzeh gusle javorove da pjevam narodu po sajmovima i crkvenim zborovima. Siromah slijepac u traljama, tko za njega mari, tko bi ga prepoznao, ta buna je davno minula! Išao sam gudeći od kraja do kraja, od sela do sela, da potražim tebe - čuješ li, tebe!

Uskok umuknu. Mjesec stajao je visoko nad protivnim brijegom, i čudno sijevahu mu traci u tamnim očima, na mrkom licu krajišnika, ali čudnije na blijedim obrazima seljaka koji se je pod hrastom skutrio bio.

- Dočuh da si u tom kraju, da si seljak imućan, da si se oženio. Mirovati hoćeš, je l'? Od krvave plaće? Dođoh amo. I danas prepoznah između hrpe tvoj glas, žmirnuh, prepoznah tebe, i eto, sad te dočekah, kume, na račun.

Krajišnik, zapiljiv crne oči u seljaka, jedva disaše.

- Ej, kume, šta veliš? - nasmija se Marko.

- Dat ću ti sto talira! Pusti me! - šaptaše seljak.

- Malo.

- Dat ću ti dvjesta.

- Malo.

- Pol svoga imanja - drhtaše Šime.

- Malo, malo - zagrmi krajišnik - da mi carevinu daš, premalo bi bilo. Glavu daj, dušu daj, skote, za sve one suze, za svu onu krv koja je radi tvojega izdajstva protekla. Glavu daj! - škripaše krajišnik i dignuv šakom seljaka na noge, povede ga kraju propasti, u kojoj je kroz noć šumio gorski potok.

- Zavirni u tu dolinu. Strma stijena kao odsječena. Trideset hvati ima do dna, a dolje je kamen i krš. Dobra postelja, je l'? I meni je na san. Pogibe mi pobratim, a ja sam gonjena zvijer, suha grana odsječena od stabla svojih milih, od svega svijeta. Mira mi se hoće. Dobro skačem, i tebi su noge lagane. Šta misliš?

Leden znoj provre na čelo seljaka, usnice mu drhtahu, oči bluđahu desno i lijevo kao da traže izmaka. Šime uzmaknu korak i upre se o lijevu nogu - ali u taj par dignu Uskok glavu i ruke, stisnu ih oko malog seljaka ko gvožđe i sunovrace sunuše oba u crnu dubinu. Zdvojan krič prodrhta zrakom, zdvojan krič odjeknu od šumskog vrhovlja - i sve utihnu, samo je u dubini gorski potok šumeći pjevao samrtnu pjesmu, samo je mjesec stajao nad brijegom vireći u krvave valove potoka.