Razgovor ugodni/Popijevka od gospode presvijetle dubrovačke

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pisma od strašnoga boja... Razgovor ugodni naroda slovinskoga —  Popijevka od gospode presvijetle dubrovačke...
autor: Andrija Kačić Miošić
Pisma od vitezova pridostojne kuće Grabovčeve...


Popijevka od gospode presvijetle dubrovačke, kako razbiše i isjekoše Turke Saracene na moru blizu grada Korčule na 1033, kralja bosanskoga Ostoju Kristića na 1401 i bana od Neretve ufatiše i umoriše. Prekazana presvijetloj gospodi dubrovačkoj od fra Andrije Kačića, rečenoga Mjelovana.


  Plaču gorko svita banovine,
jer su one teško porobljene
od Turaka, silni Saracena,
al podavno u stara vremena.

  Porobiše ravnu Italiju,
grčku zemlju i svu Dalmaciju,
dubrovačku još lijepu državu,
ravni Kotar, Lijeku i Krbavu.

  Mnogi kralji š njima bojak biše,
na puno ji mjesta predobiše
dubrovačka prisvijetla gospoda
od našega slavnoga naroda.

  Mnogokrat su š njima bojak bili
i vitežki jesu predobili:
kod Korčule, grada bijeloga,
nasred mora dužda mletačkoga.

  Imadihu tanene galije
i velike od boja đemije,
vladaoce slavne kapetane,
vitezove mlade Dubrovčane,

  sijelne vojske dvanajest iljada
od bijela Dubrovnika grada,
od Konavla i Popova ravna,
sve vojnika od naroda slavna.

  Ostaviše svoje bijele dvore,
zavezoše uza sinje more,
Saracene Turke dostigoše,
sa svi strana na nje udariše.

  Potopiše turske sultanije,
brze šajke, tanene galije;
isjekoše Saracene Turke
pod Korčulom, nevirne ajduke.

  Ne čudi se, pobratime mili,
jer su tada Dubrovčani bili
puno snažni i vele bogati, -
pitaj mudri, ako želiš znati.

  I nek znade još dobrota tvoja:
kupi vojsku Krištiću Ostoja
dvajest iljad' pješac' i konjika,
sve po izbor bosanski vojnika.

  Iđe s vojskom gradu Dubrovniku
ter ne prašća još ni duhovniku,
robi, pali sela i varoše.
Dubrovčani al se podigoše:

  deset iljad' po izbor junaka,
kojino se ne boje Bošnjaka,
i prid njima Červa đenerale,
Dubrovčanin, od starine bane.

  Ide Červa kralja dočekati
i na njega snažno udariti.
Malo vrijeme postojalo biše,
silene se vojske susritoše

  kod Brgata, planine vjesoke,
blijezu jedne doline duboke.
Od bedrice sablje povadiše,
dvi se vojske silno udariše.

  Tu se proli krvca od junaka
Dubrovčana i mladi Bošnjaka,
žestoko se vojske isjekoše,
s obi strani mnogi izgiboše.

  Al predobi Červa đenerale,
silni vjetez, glasoviti bane:
Krištića je vojsku isjekao,
i njega bi, al je utekao.

  U tom boju poginuo biše
Červa vjetez, kako pero piješe.
Di je radost, tu je i žalosti,
neka nije prazne oholosti!

  To se zgodi, dragi pobratime,
na iljadu četiri stotine.
I posli su oni vojevali
ter gradove bile uzimali.

  Ufatiše morskog kapetana,
od Neretve vjeteza i bana,
u tamnicu tamnu zatvoriše
i nemilom smrcom umoriše.

  Razbiše ga ter ga predobiše
i Bršćanik bili osvojiše
u Neretvi blizu Opuzena,
al podavno u stara vremena.

  Posli toga oni vojevaše
i španjolske kralje pomagaše:
tri stotine od boja đemija
poslaše jim u malo godina.

  Vjetežki su oni vojevali
i po moru vojske razbijali.
Kralj od Španje poznade ji lipo
ter zagrli malo i veliko.

  Svoj gospodi grada Dubrovnika
čast i dika, slava privelika
i junaška pjesma davorija,
koju pjeva ravna Slavonija.