Razgovor ugodni/Pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pisma principa Euđenija... Razgovor ugodni naroda slovinskoga —  Slidi pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski...
autor: Andrija Kačić Miošić
Pisma najposlidnja od slavne Bosne


Slidi pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski, koji u stara vrimena turske odsicaše glave, izvađena iz različiti istorija štampani, počamši od godišta gosp. 1441 do godišta gosp. 1641.

Prikazana prisvitloj gospodi zagrebskoj za srčene ljubavi vikovičnju uspomenu.


  Rano rani starac Mjelovane,
rano rani, bilu knjigu piše
ter je šalje Vuku Ličaninu,
od starine prijatelju svomu:

  “Gaić Vuče, od starine kneže,
glasoviti na sablji vjeteže!
Od tebe se pjevaju popijevke,
jer si mnoge pogubio Turke.

  A čuo sam od babajka moga,
da si, kneže, roda vjelinjega.
Nuder pitaj vijelu posestrimu,
ne bi li ti kazala junake

  Slavonije, Like i Krbave,
slavne Bosne, vjetežke države,
srbske zemlje i od Ungarije,
Dalmacije i od Bulgarije,

  jer je meni korba dodijala
od mojega draga pobratima,
po imenu starca Radovana,
barjaktara od Kotara ravna,

  da junaka nisam izpjevao,
kad sam od nji pjesmu zapjevao.
Kaži mi ji, Vuče Ličanine,
da junake pjevam od starine!“

  Odpisuje Vuče Ličanine:
„Čudim ti se, starče Mjelovane!
Prošlo ti je sto godina dana,
a junake ne znaš od mejdana.

  Ta, čuo si Sibinjanin Janka,
ungarskoga bana i junaka,
od koga se pivaju popivke
po svoj zemlji turskoj i slovinskoj,

  jer je veće posika Turaka,
nego imaš ti u bradi dlaka.
Na boju je Janko ostario,
trijest puta cara predobio.

  A čuo si i njegova sina
Matijaša, kralja ungarskoga,
kako turske glave odsicaše
i gradove bile uzimaše.

  On porobi Bosnu, zemlju ravnu,
i osvoji po Bosni gradove,
punokrat je s Turcim bojak bio
i vazda ji biše pridobio.

  Boj je bio s nimačkim cesarom,
dobi njega i Beč mu osvoji;
još pridobi kralja poljačkoga
i porobi njegove države.

  Mnogi kralji na nj su udarali,
ali su se brzo pokajali:
bolji junak od babajka biše,
pridobit ga nitko ne mogaše.

  Di li ti je, starče Mjelovane,
Franđipane, od Rvata bane,
koji turske vojske razbijaše
i junačke glave odsijecaše?

  Kamo li ti Gereb đenerale,
Kojino se pjeva na sve strane?
Nu poslušaj sile od junaka,
što učini bane od Turaka,

  kad rvatsku zemlju porobiše,
deset iljad robja zarobiše
ter ji vode u Bosnu ponosnu
pivajući, konje igrajući.

  Ali Turkom loša sreća biše,
jer Rvati na nje udariše,
a prid njima Gereb đenerale
i Brnardin bane Franđipane.

  Udariše ter ji isjekoše,
mlado robje natrag dovedoše:
biše s pašom sileni Turaka
sedamnajest iljada junaka.

  Opet Turci vojsku sakupiše
i rvatsku zemlju porobiše,
al je njima loša sreća bila,
dva su bana na nje udarila:

  jedan biše Derenčiću bane,
a drugi je Brno Franđipane.
Isikoše careve delije
ukraj Une, vodice studene.

  Pet iljada glava odsjekoše
izvan oni, što se potopiše;
ufatiše iljadu Turaka,
pet stotina suviše junaka.

  Na glasu je Kolonić Nikola,
vicebane Senja bijeloga,
junaci ga u pjesmi spominju,
kad goricom zelenom putuju,

  jer je često na vojsku odio
ter je tursku zemlju porobio:
junaške je glave odsicao,
u Senj tursko robje dovodio.

  Još ti kažem dva silna junaka,
kojino se ne boje Turaka,
dva rvatska bana i plemića,
koji bihu srca Kraljevića:

  jedan biše Mišljenović Marko,
a drugi je Karlović Ivane.
Oba turske glave odsicaše,
oba sablje krvce napojiše,

  Ali poslušaj, starče Mjelovane,
što učini Krste Franđipane:
pod Jajcem je Turke isjekao,
izpod bila grada iztirao.

  Junak biše Krste Franđipane -
viruj meni, starče Mjelovane -
kano vjetez Marko Kraljeviću
i delija Miloš Kobiliću.

  Suleman je vojsku sakupio
ter je tvrdi Kisek obsidnuo,
bio ga je trinajest nedilja
i učini trideset juriša.

  Al ga care osvojit ne može,
već izgubi silnu vojsku svoju,
jer ga brani senjski kapetane,
po imenu Jurćiću Nikola.

  Ovo junak sileni bijaše,
zlatno krilo na njem trepećaše,
opošteni senjske vitezove,
sve rvatske bane i knezove.

  Kaže meni vijela posestrima
ljuta zmija Petra Keglevića,
od Rvata bana i plemića,
da je sjeka Turke krajišnike,

  prid junacim na vojsku odio
i carevu zemlju porobio,
dogonio plino nebrojeno,
dovodio robje nekršćeno.

  Čuo jesi, starče Mjelovane,
što učini Bakić Petre, bane:
prid ungarskom vojskom vojevaše
ter Saksonu jade zadavaše.

  Oslobodi bečkoga cesara
od Saksona, duke velikoga,
njegovu je vojsku isjekao
podaleko u zemlji nimačkoj.

  Mjelovane, zlo vino popio
i u gusle mukle udario!
Ta, kamo ti Zrinović Nikola,
od Rvata bane i vjeteže,

  koga slavi ravna Ungarija,
Slavonija, Lika i Krbava,
jer je turske vojske razbijao,
na stotine glave odsijecao?

  Kamo li ti Lenković Ivane,
silni vitez, od Rvata bane,
koji biše srca Jankovića,
a desnice Marka Kraljevića?

  Ko isiječe pod Segetom Turke,
Ali-pašu i vojsku njegovu,
nego bane Zrinović Nikola
i delija Lenković Ivane?

  Ko isiče kod Rakovca Turke
za četiri i veće iljada
nego junak Lenkoviću bane
i delija Alapiću Janko?

  Ko potira Turke krajišnike
ter ji stiže blizu Vinodola
nego vitez Alapiću Janko,
ter ji siče bolje nego Marko?

  Ko isiječe silene junake,
krajišnike pješce i konjike
od Bijaća i od Kostajnice
nego vitez Alapović Janko?

  Još ti, pobre, lipe glase kažem:
podiže se Sokolović-paša
z dvajest i šest iljada Turaka
ter porobi Liku i Krbavu.

  Ali mu je loša sreća bila:
na nj udari Erdeljiću Petre,
od Rvata bane i viteže,
ter potira Sokolović-pašu

  i njegovu vojsku silovitu.
Tu gospoda mnoga izgiboše,
mladi bezi, silni alaj-bezi,
ine vojske ni broja se ne zna.

  Al da znadeš, starče Mjelovane,
što učini Panović Ivane:
on malenu četu imadiše,
ali često Turke razbijaše.

  Pali turska sela i varoše,
plino goni, mlado robje vodi;
kud njegova sablja dopiraše,
on'da crna krvca tecijaše.

  Elek Vjede silni junak biše,
kako vijela posestrima piše,
od Rvata vjetez, đenerale,
koji siječe Turke na sve strane.

  Kupi bane svoje vjetezove
ter osvoji po Lici gradove,
pali sela i bile varoše,
siče Turke, to je po nje loše.

  Još ti kažem Juru Križanića,
koji biše srca Smiljanića,
jer na vojsku često odlazaše,
robje fata, glave odsicaše.

  U tursku je zemlju odlazio
i varoše ognjem opalio,
Drežnik tvrdi on je osvojio,
krajišnike pod mač okrenuo.

  Zmija biše Kislin đenerale,
kojino se slavi na sve strane,
jer je tursku zemlju porobio,
bosanskoga pašu pridobio.

  On isiče pod Ostrošcem Turke,
do ramena okrvavi ruke;
slaviće se do sudnjega danka
od Rvata, sileni junaka.

  Kada Sisak Turci podsidoše,
osvojit ga oni ne mogoše,
jer ga brani pope dom Nikola,
Mikačića roda vitežkoga,

  koji puno posiče Turaka
krajišnika, najbolji junaka;
svoje bile on posveti ruke,
jer istira izpod grada Turke.

  Opet Turci Sisak obsidoše,
a prid njima Asan-paša biše,
ali mu je loša sreća bila,
na njega je vojska udarila

  Edeljića, bana rvatskoga,
kojino je roda junačkoga.
Razbi pašu, isiče mu vojsku,
opošteni svu zemlju rvatsku.

  Što od sablje njemu uticaše,
ono Kupa voda proždiraše:
utopi se Asane vezire,
još i njegov bratac kapetane

  i mlad netjak cara silenoga
Sinan-paša roda junačkoga.
Poznadoše siloviti Turci,
što će reći Rvati junaci!

  Drugoga ti kažem Jankovića,
po imenu Pavla Lenkovića,
đenerala, rvatskoga kneza,
na oružju silnoga viteza,

  koji turske vojske razbijaše
ter jim ruse glave odsicaše:
Rvaćane podiže junake
ter osvoji kule i čardake.

  Petriniju biše osvojio
i krajinu tursku porobio:
robi zemlju cara silenoga
sve do Jajca, grada bijeloga.

  Ko osvoji bilu Kostajnicu
nego vitez Lenkoviću Pavle?
Ko upali varoš pod Biaćem?
Upali ga Lenkoviću Pavle.

  Ko isiče Turke krajišnike
nego vitez Lenkoviću Pavle?
Ko privede Vlahe u krstjane
nego vjetez Lenkoviću Pavle?

  Al poslušaj, starče Mjelovane,
da ti kažem i druge mejdane!
Kad Rvati naglo udariše,
ter kod Kupe Turke isikoše,

  tu se nađe vitez od krajine,
knez i junak silni od starine,
po imenu Mrnavčević Vuče,
koji Turke oko Kupe tuče.

  Namira ga biše namirila
na junaka Badanković-Bega:
z brijetkim se sabljam udariše,
ali Vuče bolji junak biše,

  jer pogubi konja i konjika
jednim mahom, careva vojnika.
Istim mahom dvi glave odsiče
silni junak Mrnavčević Vuče.

  Veliko je pleme Dražkovića,
rvatskoga na glasu plemića,
jer porodi bane i knezove,
na oružju silne vitezove,

  koji caru puno dodijaše
i njegove vojske razbijaše,
a najveće Dražković Ivane,
slavni vitez, od Rvata bane,

  koji robi Liku i Krbavu,
u to vrime carevu državu.
On isiče Turke na sve strane,
a najveće mlade Kladušane.

  Svoj gospodi od rvatske strane
prekazuje starac Melovane
ovu pjesmu na čast i poštenje,
za njiovo veće uzvišenje!