Razgovor ugodni/Pisma od kaštela Drvenika
| ← Pisma od grada Zadvarja... | Razgovor ugodni naroda slovinskoga — [118] Pisma od kaštela Drvenika... autor: Andrija Kačić Miošić |
Pisma od uzetja grada Novoga... → |
Slidi pisma od kaštela Drvenika u gornjem Primorju, kako ga osvojiše Turci na 15 aprila 1687.[uredi]
Ako nisi čuo, pobratime,
kako Turci roblje odvedoše
iz kaštela bila Drvenika,
kojino je u gornjem Primorju,
poslušaj me, da ti kažem pravo,
a moreš mi virovati zdravo.
Knjigu piše Korner đenerale
ter je šalje gori u Primorje,
a na ruke primorskih knezova,
kapetana i mladih serdara.
U knjizi ih lipo pozdravljaše
a za tizim i zapovidaše,
da sakupe vojsku po Primorju
i da iđu k Sinju bijelomu.
Kada oni bana razumiše,
po Primorju vojsku pokupiše.
Sve otiđe malo i veliko,
tko god može sablju pripasati,
ali ne kti Bustručević Andre,
već pobiže uz Primorske stine
To glavarom i pomučno biše,
Bustručevu kuću upališe.
Mislio se Bustručević Andre,
kako bi se njima osvetio.
Sve je misli na jednu smislio:
on otiđe k paši Čengijiću,
koji s vojskom u Rastoku biše
ter iđaše k Sinju bijelomu.
Ljubi paši skuta i kolina
ter je njemu tiho govorio:
“Sad je vrime, mili gospodare,
da porobiš sve gornje Primorje.
Što god biše od boja junaka
sve otiđe k Sinju bijelomu,
a ostaše žene i divojke,
slipi starci i dičica mala.
Možeš uz put porobit Primorje
i manastir ukraj sinja mora
pak otići k Sinju bijelomu
pomoć dati paši bosanskomu,
koji bije Sinj grad u Cetini.”
Kada ga je paša razumio,
sađe s vojskom doli u Primorje.
U Podaci tvrda kula biše
na nju Turci juriš učiniše,
ali ne da ni gledati na se,
jer je brane starci i divojke,
a najveće jedno momče mlado,
po imenu Marojević Marko.
Vadi Marko sablju od bedrice
pak izleti prid kulu bijelu
ter odsiče barjaktaru glavu,
odnese je u kulu bijelu.
Zavikaše pašini čauši:
“Nije ovdje za Turke šićara!
Da idemo k bilu manastiru,
dino ima dosta lipa blaga!”
Digoše se iz Podace Turci
ter odoše k bilu manastiru,
Zaostrogu, ukraj sinja mora,
ter na njega skladno udariše.
Al' Zaostrog, tvrdi manastire,
ne da Turkom ni gledati na se,
jer u njemu živi oganj biše,
dosta praha i teška olova.
Kad vidiše vitezovi Turci,
da manastir osvojit ne mogu,
digoše se ispod manastira
neveseli, puno izranjeni.
Al' zavika Ture silovito,
mlado momče, puno ponosito:
“Ostaj s Bogom, starče gvardijane,
nadaj nam se do nedilje prve!”
To je čuo Despotović Mijo,
svojoj pušci živi oganj daje
ter udari jedno momče mlado,
mrtav junak crnoj zemlji pade.
Pak mu starac Mijo besidaše:
“Pođi tamo, jedno momče mlado,
pozdravi mi sveca Muhameda!
Nać' ćeš njega, di muselez pije
usrid pakla pod jelom zelenom.”
Otiđoše vitezovi Turci
k malenomu selu Drveniku,
na bijelu kulu udariše
Kostanića, od Primorja kneza.
U njoj biše Kostanić Radoše,
bila mu je brada do pojasa,
i delija Ivićević Petre,
mlado momče od dvaest godina,
a ostalo mladih divojaka,
udovica, žena mužatica.
Puške puni Kostaniću kneže,
puškom bije Ivićević Petre.
Kada prvoj pušci oganj dade,
alaj-čauš crnoj zemlji pade;
koliko je pušak' izmetnuo,
on'liko je Turak' pogubio.
Kad vidiše vitezovi Turci,
da se gine, a koristi nije,
ostaviše kulu Kostanića
pak udriše na kašteo tvrdi.
Al' u njemu ne biše junaka,
nego žena, još i divojaka,
udovica i dičice male
i tri starca slipa i nejaka.
Braniše se tri debela sata
mlade žene kano muške glave,
ispod grada Turke istiraše,
uz Primorske stine zapratiše.
Al' evo ti goleme žalosti,
nu poslušaj ženske oholosti!
Jednoskupno one zavikaše
ter ovako Turke opsovaše:
“Pohval'te se, Turci krajišnici,
vašim bulam i vašim kadunam,
kako su vas žene pridobile
Primorkinje, iz gorice vile!”
A kada ih razumiše Turci,
smamiše se gore nego vuci,
svi se, pobre, natrag povratiše
ter kašteo tvrdi osvojiše.
Prvi biše Sentić Matijašu,
koji razbi od kaštela vrata
i ulize u kašteo tvrdi,
a za njime sva vojska pašina.
Što bi staro, ono isikoše,
što bi mlado, ono povedoše:
osamdeset mladih divojaka,
udovica, žena mužatica
u sužanjstvo Turci odvedoše
iz kaštela bila Drvenika
po izdaji Bustruca Andrije
u početku rata od Morije.