Priopćenje za javnost sa 7. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

< Priopćenje za javnost sa 6. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Priopćenje za javnost sa 7. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Priopćenje za javnost s 8. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Sastavljeno i rastavljeno pisanje niječnice i enklitičkih oblika glagola htjeti. Dana 15. prosinca 2005.



SASTAVLJENO I RASTAVLJENO PISANJE NIJEČNICE
I ENKLITIČKIH OBLIKA GLAGOLA HTJETI


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 15. prosinca 2005. na svojoj sedmoj sjednici. Prva je točka dnevnoga reda bila: Prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa, b) sastavljeno ili rastavljeno pisanje niječnice i enklitičkih oblika glagola htjeti. O tome je predsjednik iznio ovakvu argumentaciju:

"Među pitanjima koja u nas još izazivaju sučeljavanja i protivljenja oko pravopisa javlja se i to treba li zanijekan enklitički oblik prezenta glagola htjeti pisati rastavljeno od niječnice ili sastavljeno s njom: ne ću, ne ćeš … ili neću, nećeš … Tu valja smireno i temeljito razmotriti kako je s tim.

Radi se o slijedu dviju riječi, proklitike i enklitike, niječnice ne i jednoga od enklitičkih glagolskih oblika ću, ćeš … Taj sustav je dobro opisao već 1871. Veber u svojoj Gramatici: u prezentu pomoćnog glagola hotjeti bira se između punih i pokraćenih oblika, a iza niječnice dolazi samo pokraćeni. To su dvije riječi od kojih svaka za se može stajati i u drugim sintagmatskim postavama, tako: To ne znam i Sad ću (ćeš …) reći. Takve se riječi kad stoje uzastopno u nas pišu odvojeno. Za razliku od nekih drugih jezika, npr. litavskoga, a i od nekoga starijega hrvatskog pisanja, to se pravilo u hrvatskom pravopisu protegnulo i na niječnicu: ne vidım, ne znam, a ne nevidim, neznam. Tako je doista dosljednije.

Kada iza proklitike dolazi enklitika, aktivira se naglasak enklitike, koji inače ostaje samo virtualan, i prebacuje se na proklitiku, pa takva naglasna cjelina ne ostaje bez naglaska. Ako pri tome proklitika završava na samoglasnik, dobiva u takvu naglasnome sklopu dugi uzlazni naglasak: ná me, pó te, ú se. I s tako karakteristično promijenjenim naglaskom te se riječi pišu rastavljeno jer se i takve smatraju dvjema riječima, jednom iza druge. Po istom obrascu dobivamo né ću, né ćeš … također kao dvije riječi, pisano rastavljeno. Kad bi se pisalo neću, nećeš …, valjalo bi pisati i name, pote, use. To bi pak, vjerojatno, malo tko htio. Jezične danosti tu su posve jasne, a isto je tako jasna i njihova interpretacija u pisanju. Sve je tu na svojem mjestu.

Nije dakle čudno što je Ivan Broz utemeljujući naš fonološki pravopis od samoga početka (1892.) propisivao rastavljeno pisanje. Nije, uostalom, drukčije pisao ni Vuk Stefanović Karadžić utemeljujući srpski standardni jezik i srpski fonološki pravopis. Takvo se pisanje u nas propisivalo i u daljnjim izdanjima Brozova, Broz–Boranićeva i Boranićeva Pravopisa. Tek 1929., u godini kada je proglašena šestojanuarska diktatura, Boranić je, pokoravajući se “pravopisnim uputstvima” koja je u kolovozu te godine “ministar prosvete” dekretirao za svu kraljevinu, u novom izdanju Pravopisa uveo sastavljeno pisanje. Ono je, naime, u međuvremenu bilo propisano i uobičajilo se u Beogradu i Srbiji (Belićev pravopis 1923.). Čim je ustrojavanjem Banovine Hrvatske popustio politički pritisak, Boranić je odmah, još 1940. ponovio svoje izdanje iz 1928. i tako vratio, a onda 1941. u novom izdanju iznova propisao rastavljeno pisanje. Za rata je ZAVNOH na zasijedanju u Topuskom izričito odobrio upravo taj Boranićev Pravopis i on je poslije rata ostao na snazi u cijeloj federalnoj republici Hrvatskoj. Tek 1960. novosadski je pravopis opet uveo sastavljeno pisanje.

Kao argument za sastavljeno pisanje navodi se tumačenje da je né ću itd. postalo stezanjem od ne hoću itd., pa ga zato valja i pisati sastavljeno: néću. Tako obrazloženo, sastavljeno bi pisanje bio historijski pravopis, a u našem se nikako ne primjenjuje takvo načelo. Za valjano rješenje po pravopisnim načelima kakva su naša posve je irelevantno je li ne ću, ne ćeš itd. stegnuto od ne hoću, ne hoćeš itd. ili je složeno od ne ću, ne ćeš itd. Relevantno je samo to da se prepoznaje kao da je tako složeno. Jer i nisam, nemam ne pišu se zajedno zato što su stegnuti od ne jesam, ne imam, nego zato što u standardnom jeziku ne postoje ono ni- i -mam u njima kao samostalne riječi, pa se ti izrazi ne mogu prepoznavati kao složeni od dvije riječi. Od 1960. naviknuli smo se na sastavljeno pisanje. Nasilja i pritiska kojim je uvedeno mnogi se više ne sjećaju, nisu ga sami niti doživjeli. Nije lagodno kada se mora odvikavati. Ali rastavljeno je pisanje daleko suvisliji i dosljedniji pravopis. Dobitak je tu osjetljivo veći od cijene koja se plaća za nj.

I opet valja reći da to što rastavljeno pisanje izlazi iz okvira novosadskoga pravopisa, kako god samo po sebi nije dobitak, nije samo po sebi niti gubitak. Tko misli da ipak jest, mora to razgovjetno obrazložiti hrvatskoj jezičnoj zajednici.

A inače nema valjanih razloga da hrvatski pravopis propisuje drugo nego rastavljeno pisanje niječnice i enklitičnih oblika glagola htjeti što stoje iza nje. Dakle: ne ću, ne ćeš … itd. Takvo rješenje ne valja odbijati."

O tome se povela iscrpna i vrlo temeljita rasprava. Predsjednikovu obrazlaganju i zaključku osnovanom na njem odlučno se i iz sve snage svojega uvjerenja usprotivio profesor Pranjković. Njegovo se razlaganje može sažeti ovako:

"Argumentacija iznijeta u tekstu Riječ predsjednika... u vezi s pisanjem neću/ne ću većim je dijelom utemeljena, ali je jednostrana, pa time i tendenciozna. Navode se samo argumenti u prilog pisanja ne ću, a ne i oni u prilog pisanja neću. Zato mislim da je prijeko potrebno iznijeti i te argumente, a njih bih sažeo ovako:

1. Oblik neću / ne ću neosporno je rezultat (i) stezanja oblika *ne hoću, a da se nešto što je rezultat stezanja piše nesastavljeno (rastavljeno), po mom je sudu nelogično;

2. Da je riječ o stezanju, vidi se i po tome što nenaglašeni oblik glagola biti u kondicionalu bih, npr. u rekao bih, kad biva zanijekan dobiva kratkouzlazni naglasak na ne, a kad se negira hoću ili ću, npr. u futuru reći ću, dobiva se dugouzlazni naglasak na ne, koji je također svojevrsni znak stezanja;

3. Jedinica neću / ne ću oblik je pomoćnoga glagola koji služi za tvorbu novih oblika (futura), pa je sastavljeno pisanje toga oblika, inače izvanredno frekventnoga, između ostaloga, i ekonomičnije (neću reći), a u skladu i s pisanjem niječnoga oblika drugoga pomoćnog glagola, tj. glagola biti, koji također služi za tvorbu novih oblika (perfekta), npr. nisam rekao;

4. Ako uvođenje sastavljenog pisanja neću i jest bilo rezultat nasilja 1960. godine, nisam za to da se jedno nasilje ispravlja novim, a uvođenje pisanja ne ću nasilje je već i zato što oni koji su uvođenje pisanja neću eventualno doživjeli kao nasilje imaju danas najmanje 55 godina, a i oni su u međuvremenu stekli novu naviku;

5. Pisanje ne ću forsira se već desetak godina, ali uglavnom nije prihvaćeno, nego nailazi na jak otpor (ne ću npr. ne pišu nijedne dnevne novine, a nema ga u pravilu ni u knjigama)." Predsjednik mu je uzvratio da bi nije enklitika jednako onako kako je to ću jer se na pitanje Hoćeš li doći? u standardnom jeziku ne može odgovoriti Ću, a na pitanje Bi li to bilo moguće? može odgovoriti Bi. To objašnjava da se kad se takva riječ naslanja na proklitiku ne primjenjuje isti naglasni obrazac kao kada se radi o pravim enklitikama.

Mišljenju profesora Pranjkovića da je stezanje ne hoću u ne ću ipak relevantno za pravopisno rješenje pridružio se i profesor Ježić, a profesor Mamić je rekao da upravo zbog stezanja nije siguran treba li tu pisati rastavljeno ili ne, kako god se dosljedno zalaže za nastavljanje hrvatske pravopisne tradicije. Predsjednik je ponovio da se tu radi samo o tome da se iza negacije ukida razlika između hoću itd. i ću itd., te se tu umjesto obojega javlja samo ću. Upravo stoga kontrakcija u toj raspravi nije argument. Naglasio je da nikako ne tvrdi da kontrakcije tu nije bilo, nego samo to da za pravopis irelevantna. Između stegnutoga nisam i ne ću postoji tek funkcionalna ekvivalencija, sintaktička i semantička, te u tvorbi složenih glagolskih vremena kao što su perfekt i futur, na što se posebno pozvao profesor Pranjković, ali to ne znači da se i ovo drugo ima smatrati stegnutim. Ako se, međutim, ipak smatra da je stezanje relevantno za spojeno ili rastavljeno pisanje, onda bi Neću vode valjalo pisati skupa jer je to *Ne hoću vode, pa se može smatrati stegnutim, ali Ne će padati kiša moralo bi se pisati rastavljeno jer to nije stegnuto od ne hoće. Je li to prihvatljivo rješenje? Vijeće se složilo da nije.

Profesor Pranjković prihvatio je relevantnost takva razmišljanja, no smatrao je da jezikoslovni argumenti tu ne pretežu ni na jednu stranu, pa da treba uzeti u obzir naviku koja se stvorila u zadnjih 45 godina od uvođenja novosadskoga pravopisa, te se odlučno založio za to da se zadrži sastavljeno pisanje. Profesorica Kolenić je rekla da je u razgovoru s ljudima čula kako se rastavljeno pisanje lako prihvaća. Profesorica Turk i doktorica Brozović smatrale su da se djeca koja tek uče pravopis lako privikavaju na ono što im je i onako novo, pa se ničega ne moraju odvikavati. Doktorica Brozović Rončević je dodala da je rastavljeno pisanje djeci lako naučiti jer je posve u okviru sustava i ne mora se učiti kao iznimka kao što se mora sastavljeno pisanje. Profesor Ježić je smatrao da tu moraju pretegnuti jedino jezikoslovni razlozi, a tomu se pridružila i doktorica Brozović Rončević. Tomu se pridružio i predsjednik, a iznio je i to da odbijanje rastavljenoga pisanja nipošto nije tako općenito kako to prikazuje profesor Pranjković. Profesor Ježić je upozorio na to da je odbijanje rastavljenoga pisanja u znatnom dijelu visokotiražnih medija rezultat jezične politike i na njoj zasnovane lekture koja se provodi u njima.

Kad je rasprava bila iscrpljena, a jasno se pokazalo da se ne može postići konsenzus, pristupilo se glasovanju. Za zaključak da rastavljeno pisanje niječnice i enklitičnih oblika prezenta glagola htjeti ne valja odbijati glasovalo je sedam članova vijeća (Brozović Rončević, Katičić, Kolenić, Ladan, Peti, Turk, Zoričić), protiv takva zaključka glasovala su dva član (Božanić, Pranjković), a suzdržana su bila također dva (Ježić, Mamić). Vijeće je time prihvatilo temeljito raspravljen većinski zaključak kojim preporuča pravopisno rješenje po kojem se u zanijekanom prezentu glagola htjeti niječnica piše rastavljeno od glagolskih oblika. Za drugu točku dnevnoga reda: Prijedlog okvira za zakonsku regulaciju položaja i uporabe hrvatskoga jezika u visokome školstvu članovi Vijeća razmotrili su nacrt prijedloga, usuglasili se o sadržaju i formulaciji konačnoga teksta koji će biti podastrt Vijeću na sljedećoj sjednici.

Izvori[uredi]