Priopćenje za javnost s 8. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Priopćenje za javnost sa 7. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Priopćenje za javnost s 8. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Priopćenje za javnost s 9. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Rastavljeno i sastavljeno pisanje. Dana 26. siječnja 2006. |
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 26. siječnja 2006. na svojoj osmoj sjednici.
Prva je točka dnevnoga reda bila: Prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa, c) rastavljeno ili sastavljeno pisanje. O tome je predsjednik iznio ovakvu argumentaciju:
Rastavljeno i sastavljeno pisanje nije u nas bilo lako normirati. To pitanje, koje seže duboko i u sam opis jezika, nije do sada istraženo i promišljeno koliko treba. Mišljenje o tom može se izreći samo sa zadrškom. Ipak je, čini se, moguće srediti to područje ovako:
Riječi se pišu odvojene jedna od druge razmacima. Od toga se polazi. Svaki slijed leksema, ako se po svojim gramatičkim obilježjima ikako može razumjeti kao valjano konstruiran, kad se napiše tako da se svaki od tih leksema uzima kao zasebna riječ i rastavi razmacima, nije krivo napisan. To je temeljno pravilo (1).
Time je riješen najveći dio slučajeva. Na primjer slijed svijetlo plavo, ako mu je značenje pobliža oznaka boje, tj. ‘plavo koje je svijetlo’, to je onda sintagma dviju riječi od kojih svaka ima svoje odvojivo značenje i svoj naglasak, pa se piše rastavljeno. Ako se istim slijedom leksičkih jedinica označuje zasebna boja u spektru, onda to nisu dvije riječi jer u tom slijedu nema dvaju odvojivih značenja, a u izgovoru je samo jedan naglasak. To onda jest jedna riječ (složenica), pa se taj slijed leksema piše bez razmaka: svijetloplavo. Isto tako tisuću tristo sedamdeset (i) sedam jer tu svaki leksem ima svoje odvojivo značenje i svoj naglasak.
No kao uvjet da se leksemi odvajaju razmacima, što će reći da se shvaćaju kao riječi, postavljeno je to da se njihov slijed “ikako može razumjeti kao valjano konstruiran”. To znači da to razumijevanje može biti lakše ili teže, a i to da jednomu može biti lakše, drugomu teže. Odatle proizlazi najveća teškoća oko rastavljenoga i sastavljenog pisanja. K tomu dolazi i pojava prenesenoga značenja. Ono zadaje glavobolje i leksikografima jer je koji put teško odrediti radi li se samo o prenesenom značenju ili je od njega već postalo novo.
To se sve očituje osobito kad treba razlikovati prijedložne izraze, koji su dvije riječi, od složenih priloga, koji su jedna. Temeljan je tu značenjski kriterij. Ako prijedložni izraz ima drugo značenje nego slijed njegovih sastavnica, onda je to složeni prilog ili prijedlog i piše se kao jedna riječ (doduše, ispod).
To ne vrijedi za preneseno značenje jer ono nije drugo značenje. No i tu se javlja stupnjevanje. Kad kažemo uoči blagdana, onda je to preneseno značenje prijedložnoga izraza u oči. Također je preneseno značenje u lagati komu u oči, ali je tu po gramatičkoj funkciji posve isto kao gledati komu u oči tek što je značenje temeljno, a ne preneseno. No prvo je po gramatičkoj funkciji prilog s dopunom u genitivu,, nitko pritom ne misli na ‘oči’, i stoga to valja pisati kao jednu riječ. Preneseno značenje tu je već etimologija. Drugo je samo preneseno značenje, a po gramatičkoj funkciji je posve isto kao gledati komu u oči, tek što je značenje sad temeljno, a ne preneseno. Nema nikakva razloga to shvatiti u oči kao jednu riječ. Drugo je opet bacati komu prašinu u oči. Preneseno je tu značenje cijele izreke, a sintaktički sklop bez ikakvih osobitih obilježja, pa pogotovu nema razloga samo u oči pisati kao jednu riječ (uoči).
No nije to uvijek tako jasno. Nezaobilazan je kriterij i to koliko se prijedložni izraz ustalio u određenoj porabi. Tako se usput može razumjeti kao uz put u prenesenom značenju, ali se u tom značenju toliko ustalilo kao priložna oznaka da se s dobrim razlogom može smatrati složenim prilogom i pisati kao jedna riječ. Tu značenje i ne mora biti preneseno. Tako za razliku od s obzirom na primjer, gdje je jasno da se radi o prijedložnom izrazu, u uzmimo na primjer taj je prijedložni izraz, kojemu značenje tu nije preneseno, frazeološki tako čest i uhodan, a sintaktička mu je konstrukcija manje uobičajena, pa se lako može shvatiti kao složeni prilog ekvivalentan s primjerice i onda pisati kao jedna riječ. Za otprilike jako se uobičajilo sastavljeno pisanje. Tomu pridonosi to što riječ prilika tu dolazi u značenju kojega se mnogi teže sjete jer im nije na pameti ono na sliku i priliku. Neobično je samo što nikomu ne pada na pamet pisati i po prilici sastavljeno.
Tako nastaje veliko područje nesigurnosti, koja je k tomu kod svakoga ponešto drukčija. Normativno se tu, kako stvari stoje, može presjeći jedino proizvoljno. To nije povoljno jer izaziva nesnalaženje i otpor. No tomu se može doskočiti, ako se temeljnomu pravilu doda drugo: Kada se želi izraziti da se koji slijed leksičkih jedinica ikako može osjetiti tako sljubljenim da tvori samo jednu riječ i upravo to hoće i izraziti, pa se napiše bez razmaka, ni to nije krivo napisano, ako je samo to isticanje sljubljenosti smisleno (2). Po istom se principu stavljaju zarezi i time istančanije označava kako se shvaća dana rečenična konstrukcija.
Nadalje, dva leksema, ako prema drugima tvore izrazitu cjelinu, a ipak nisu do kraja sljubljeni i prvi se ne mijenja prema zahtjevima rečenične konstrukcije spajaju se crticom u polusloženicu (Podravka-juha). Ako se mijenja i prvi dio, nema razloga ne shvaćati ga kao riječ (čovjek žaba). Uska povezanost takve apozitivne sintagme pripada tada području frazeologije.
Tako se može srediti to područje pravopisne norme, a da ništa ne bude niti proizvoljno niti prenapeto. Područje nesigurnosti pretvara se u područje smislene slobode. Temeljito pak istraživanje i promišljanje svega toga pokazuje se kao prioritetan zadatak našega jezikoslovlja.
Uslijedila je vrlo temeljita i sadržajna rasprava, koja je predmet osvijetlila s mnogih strana. Profesor Pranjković upozorio je na mogućnost provjere time što se pazi na to može li se imenica u prijedložnom izrazu zamijeniti pitanjem što ili cijeli prijedložni izraz pitanjem kako. Prestrašio se na smrt ne bi po tome valjalo pisati rastavljeno jer se ne može pitati Prestrašio se na što?, nego samo prestrašio se kako? Vijeće se složilo da je to važan i vrlo upotrebljiv kriterij. No istaknuto je i to (Ježić) da se tu zapravo radi o posebnom slučaju primjene pravila (2).
Utvrđeno je da u vijeću postoji konsenzus oko pravila (1) i (2), pa se ona mogu preporučiti kao podloga za razrađivanje valjanih pravopisnih rješenja Izraženo je i mišljenje da posebnu pozornost valja pokloniti polusloženicama (Turk), te pisanju složenih leksičkih izraza (Pavličević-Franić). Vijeće je zaključilo da se iduća sjednica posveti upravo tim pitanjima.
U vezi s drugom točkom dnevnoga reda: Konačno prihvaćanje prijedloga okvira za zakonsku regulaciju položaja i uporabe hrvatskoga jezika u visokome školstvu članovi Vijeća razmotrili su tekst prijedloga i jednoglasno podržali formulaciju konačnoga teksta koji će biti upućen Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa.
Prijedlog za dopunu Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju:
Hrvatski je jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj. On je jezik nastave i ispita u školama i ustanovama visoke naobrazbe. Iznimno se u visokoškolskoj nastavi mogu rabiti i drugi jezici 1) u nastavi stranih jezika i njihovih filologija, 2) u međunarodnim visokoškolskim programima, 3) u nastavi koju drže strani nastavnici ili profesori. Isto vrijedi i za ispite i radove u pisanome obliku. Ako se pisani rad na visokome učilištu piše na stranome jeziku, njegov se sažetak mora napisati na hrvatskome, kao što se uz hrvatski pisani rad očekuje da se sažetak napiše na stranome jeziku. Ista pravila vrijede i za znanstvene radove na hrvatskome jeziku ili na stranim jezicima u časopisima i publikacijama koji se objavljuju u Republici Hrvatskoj.
Izvori[uredi]
- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
- Priopćenje za javnost (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)