Priopćenje za javnost sa 6. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Priopćenje za javnost s 5. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Priopćenje za javnost sa 6. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Priopćenje za javnost sa 7. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa: dentalni okluzivi ispred afrikata. Dana 2. studenoga 2005. |
DENTALNI OKLUZIVI ISPRED AFRIKATA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 2. studenoga 2005. na svojoj šestoj sjednici. Prva je točka dnevnoga reda bila: Prijeporna pitanja hrvatskoga pravopisa, a) dentalni okluzivi ispred afrikata. O tome je iznesena ovakva argumentacija:
Suprotstavljenost morfofonološkoga pravopisnog načela fonološkomu i razroke sklonosti prema jednomu ili drugomu od njih izazivaju i zaoštravaju nesporazume oko pisanja dentalnih okluziva pred afrikatama. Prema fonološkome pravopisu kakav je u nas od šestojanuarske diktature s prekidima bio na snazi, piše se množina od riječi kao patak, predak, hitac, mladac tako da se dentalni okluziv i afrikata, koji su se sad našli jedno pored drugoga, označuju samim slovom za afrikatu: paci, preci, hici, mlaci. Vokativ jednine tih imenica piše se po tom propisu pače, preče, hiče, mlače. Dativ pak i lokativ od bitka piše se bici. Drugi se takvi primjeri javljaju u tvorbi riječi. Tako se deminutiv na -ce od korito piše korice.
Na takav smo se pravopisni propis više manje naviknuli, to smo učili i mnogi su to dobro naučili. Ipak se protiv takva pisanja javlja i spontan otpor. Čak među bolje pismenima bilo je onih koji su mislili da takve oblike treba pisati s dentalnim okluzivom. A nije malo ni onih koji su se, premda su to dobro naučili, morali svladavati da pišu po tome propisu. Osobito je nelagodno pisati i čitati u bici kod Siska 1593.
Mislilo se, dakako, da je to pisanje u skladu s fonološkim načelom, da ga ono upravo zahtijeva, jer se ti oblici, kako se piscima pravopisâ činilo, tako i izgovaraju. Eksperimentalno je fonetsko istraživanje, međutim, pokazalo egzaktnim mjerenjem da se tu ne izgovara obična afrikata, nego nešto produljena. Ono što se po tome pravopisu pisalo dodaci ne izgovara se jednako kao junaci. Po fonološkome načelu trebalo bi tu pisati dodacci. No udvajanje suglasnika kako bi se označilo da su produljeni nije uobičajeno u hrvatskoj grafiji. Primjerenije je onda pisati dodatci, to više što afrikata c i nije drugo nego sliveno ts, što je također eksperimentalno dokazano, pa je tc upravo produljeno c. Kod imenica na -dak i -dac primjereno je pak u pisanju (ne u izgovoru) odustati od jednačenja po zvučnosti i pisati -dci isto onako kako se od toga jednačenja odustaje kada se piše predsjednik. Od toga je zapisani lik razgovjetniji.
Posebno je važno tu istaknuti da pisanje patci, predci, hitci, mladci i u vokativu jednine patče, predče, hitče, mladče nije morfofonološko, nego tek dosljednije fonološko pisanje. Propis o pisanju samom afrikatom proizlazi iz površne fonološke interpretacije zbiljskoga izgovora i isto tako površne interpretacije spontanoga shvaćanja toga izgovora samih govornika. Takva promjena pravopisnoga propisa ne predstavlja, naravno, prijelaz na morfofonološko pravopisno načelo. Nema tu baš nikakva razloga da se pri tome uzbune oni koji se, iz razumljivih razloga, groze od “korienskoga pisanja”.
Takvim se propisom i povećava transparentnost zapisanih oblika. Po starome se propisu ne razlikuje mladci od mlatci, letci od ledci, zalistci od zalisci, što je i opet množina i od zalisak (anatomski naziv) i od zalizak (frizerski naziv), pa je tako i sámo dvoznačno. A ako se množina od listak piše lisci, ne razlikuje se od množine imenice lisac. Takvih je primjera, naravno, mnogo više.
Očit je dakle dobitak od promjene kojom se propisuje pisanje što zadržava dentalni okluziv pred afrikatom. Dobitak je to i za dosljednost primjene fonološkoga pravopisnog načela i za transparentnost slike zapisanih riječi. Po tome je to izrazito poboljšanje pravopisne norme. Ono se pak plaća naporom koji je potreban za odvikavanje od staroga i privikavanje na novo i zabunama koje to može kratkoročno izazivati. Uostalom, i na pisanje bez dentala pred afrikatom trebalo se prije kroz dulje vremena navikavati. No ono novo na koje se tu treba privikavati u skladu je s intuitivnim shvaćanjem glasovnoga lika tih riječi i njihovih oblika kakvo je u mnogih, ako već ne i svih govornika. Tu je dobitak znatno veći od cijene koja se plaća za nj. A to što se takvim pisanjem izlazi iz okvira novosadskoga pravopisa, iako samo po sebi nije dobitak, samo po sebi nije niti gubitak. Tko možda ipak tako misli, morao bi to hrvatskoj jezičnoj zajednici i obrazložiti.
Nema dakle valjana razloga da se takvo pravopisno rješenje odbija.
Na temelju te argumentacije povedena je iscrpna i vrlo temeljita rasprava. U njoj se Vijeće jako približilo konsenzusu. Jednoglasno se složilo da nema valjana razloga odbijati pravopisno rješenje po kojem se dentalni okluzivi pišu i kad se nađu pred afrikatama. Konsenzus je postignut i o tome da od toga općeg pravila može biti iznimaka, odnosno dopuštenih dvojnosti. To bi, po mišljenju većine (Brozović Rončević, Ježić, Katičić, Kolenić, Pavličević-Franić, Peti, Tafra, Turk) trebalo biti samo u kosim padežima imenice otac, i to zbog neprozirnosti tvorbe, pa se pisanje oca pored otca ne bi smatralo pogrješnim. Tomu bi se po mišljenju drugih pridodali kosi padeži imenice svetac (Mamić), pa i sudac (Zoričić) te eventualno još nekih (Ladan). Prof. Joško Božanić smatrao je pak da iznimaka treba biti znatno više jer će inače takvo pravilo zbunjivati i onesiguravati mnoge koji bi imali pisati po njem, ali pozvan da navede koje bi to iznimke bile, nije naveo nikoju. Napokon je iznio bojazan da zaključak Vijeća kakav se ocrtava može značiti prijelaz na morfofonološki pravopis, što drugi članovi Vijeća nisu prihvatili, čak su se začudili kako bi to dosljednija provedba fonološkoga načela mogla dovesti do morfofonološkoga pisanja.
Kao sasvim određen i temeljito raspravljen većinski zaključak Vijeće dakle preporuča pravopisno rješenje po kojem se dentalni okluzivi pišu i kad se nađu ispred afrikata. To se pravilo provodi dosljedno u svim slučajevima, a pisanje bez afrikate moguće je samo za imenicu otac, oca pored otca prema općem pravilu.
Za drugu točku dnevnoga reda: Konačan prijedlog okvira za zakonsku regulaciju položaja i uporabe hrvatskoga jezika u visokome školstvu podijeljeni su članovima Vijeća izvadci iz zakona o jeziku pojedinih europskih zemalja koji se tiču te problematike, te je odlučeno da konačan prijedlog toga teksta zahtijeva daljnju pripremu i da će biti podastrt Vijeću na sljedećoj sjednici.
Izvor
[uredi]- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
- Priopćenje za javnost (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)