Priopćenje za javnost s 5. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

< Priopćenje za javnost s 4. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Priopćenje za javnost s 5. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Priopćenje za javnost sa 6. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Temeljna pitanja hrvatske pravopisne norme. Dana 6. listopada 2005.


TEMELJNA PITANJA HRVATSKE PRAVOPISNE NORME


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 6. listopada 2005. na svojoj petoj sjednici. Na njoj se raspravljalo o temeljnim pitanjima pravopisne norme. Vijeće se poslije živahne rasprave koja je osvijetlila taj predmet s više strana složilo oko ovoga:

Pravopisna je norma u cjelini standardnoga jezika poseban skup propisa koji se utvrđuju konvencijom proizvoljnijom od one koju predstavlja sam standardni jezik. Pravopis stoga i nije jezična norma u pravome smislu. Ipak, bez pravopisne norme nema standardnoga jezika jer bez nje u njegovu pisanu liku nema reda, a red je nužna pretpostavka svake standardnosti. Nije stoga potrebno ovdje pobliže objašnjavati zašto su pitanja pravopisne norme, kad se postave, osobito sporna i aktualna, pa tako i u nas. Naši su pravopisni prijepori, iako se zapravo odnose tek na preostale detalje od manje važnosti, izrazito zaoštreni i prožimlju jezičnu zajednicu destruktivnim navijačkim strastima. Uteg su na nozi slobodnomu razvoju hrvatskoga standardnog jezika.

Iako se danas, osim u nekim rubnim skupinama jezične zajednice, ne postavlja kao aktualno pitanje, ipak u temeljnom sloju te pravopisne nesigurnosti leži izbor između fonološkoga i morfofonološkoga pravopisnog načela ili, kako se u nas zna govoriti, između fonetskoga i korijenskoga pravopisa. Ti su posljednji nazivi naprosto krivi. Fonetski zapis, naime, bilježi zvukove upravo onako kako se proizvode u govoru, a fonološki pravopis piše glasove samo onako kako se međusobno razlikuju razlikujući time riječi različita značenja i njihove oblike. Morfofonološki pravopis propisuje da se vodi računa o smjeni glasova u raznim oblicima iste riječi. Korijenski pak pravopis zapisuje i takve prvobitne glasovne likove koji u jeziku nisu ostavili nikakva traga. Takva pisanja u nas i nema, pa je besmislica govoriti o korijenskome pravopisu kada je riječ o hrvatskome standardnom jeziku.

Hrvatski standardni jezik pripada među one manje brojne u kojima je malo morfofonoloških smjena glasova. Zato u njem riječi i njihovi oblici ostaju u velikoj mjeri tvorbeno prozirni. U pravopisu se stoga može uvelike upotrebljavati fonološko načelo. A i morfofonološko se može primjenjivati bez štete. No pišući dosljedno po njima upada se s obama u teškoće. Nelagodno je pisati morfofonološki iztok, glasba, svatba ili gladčalo, a nije lakše ni s fonološkim aorisni, ispotprosječan, ivaniđgradski ili pozdiplomski. Niti jedno od ta dva načela ne može se dobro provoditi sasvim dosljedno. Uostalom, nikoji standardni pravopis nikada nije propisivao fonološko hrvacki niti morfofonološko razsglobiti. Ipak, u fonološkome se pravopisu nelagoda javlja u mnogo ograničenijem broju slučajeva: uglavnom se radi o glasovnim promjenama na granicama riječi u složenicama ili na granicama morfema kod posuđenica ili tuđica.

U starijem pisanju prisutna su oba pravopisna načela, i morfofonološko i fonološko, u tome nema dosljednosti. Niti fonološki niti morfofonološki pravopis ne djeluje neprirodno. Niti jedan od njih nije čudovištan ili čak zločinački, bez obzira na konotacije koje zbog povijesnoga iskustva imaju za pojedince. Te konotacije nisu pravopisne. A potpuno je kriva predodžba, koja se još uvijek čvrsto drži po zakutcima, da je morfofonološki pravopis jedini doista hrvatski. Njega jest propisivala zagrebačka škola, ali ne najmanje i zato što ga imaju gotovo svi slavenski jezici. On je, ako ćemo gledati na to, izrazito slavenofilski. A Karadžićeva pravopisna reforma, s druge strane, drastično je udaljila srpski standardni jezik od ruskoga i drugih slavenskih jezika.

Kako je u hrvatskome pravopisu od zadnjega desetljeća 19. stoljeća ne posve dosljedno, ali čvrsto primijenjeno fonološko načelo, a ono se može provoditi dosljednije od mofofonološkoga, nema baš nikakva razumna razloga danas dirati u tu tradiciju.

Vijeće je zatim nastavilo i raspravu o nastavnome jeziku na hrvatskim visokoškolskim ustanovama, i pristupilo izradbi prijedloga za zakonsku regulativu toga predmeta koji će podastrijeti Ministarstvu. O tome se povela živa rasprava, razmotreni su prvi nacrti i zaključeno je da se, pošto se ozbiljno razmotri kako je to riješeno u zakonodavstvu drugih europskih država, na idućoj sjednici pokuša doći do konačnoga teksta.

Izvori[uredi]