Priopćenje za javnost s 4. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

< Priopćenje za javnost s 3. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Priopćenje za javnost s 4. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Priopćenje za javnost s 5. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Pitanja žive prisutnosti puta kojim je standardni jezik izgrađivan u njegovu izražajnom potencijalu. Dana 15. rujna 2005.


PITANJA ŽIVE PRISUTNOSTI PUTA KOJIM JE STANDARDNI JEZIK
IZGRAĐIVAN U NJEGOVU IZRAŽAJNOM POTENCIJALU


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 15. rujna 2005. na svojoj četvrtoj sjednici. Na njoj se raspravljalo o živoj prisutnosti puta kojim je standardni jezik izgrađivan u njegovu izražajnom potencijalu.

Kao u svakom standardnom jeziku, tako je i u hrvatskome živo prisutno njegovo postajanje. Put kojim je prolazio njegov razvoj bitno ga određuje. Kad se nađemo u kojem gradu, ne zavisi to kakav taj grad jest baš nikako od toga kako smo i kuda došli do njega. Nasuprot tomu pak to kakav je koji standardni jezik uvelike zavisi od toga kako se i preko kojih etapa izgrađivao sve do standardnosti. Prošlost standardnog jezika, pa tako i hrvatskoga, nije nešto što je bilo, a sada više nije, nego je ta prošlost u njem živo prisutna, pa se bez pretjerivanja može reći da standardni jezik dobrim dijelom živi svojom prošlošću, a to tu znači svojim nastajanjem, jer je tim nastajanjem zadan način ostvarivanja njegovih razvojnih mogućnosti, u prvom redu u tvorbi riječi, sintaktičkim konstrukcijama i frazeologiji, a dakako i u rječniku. Te su mogućnosti u načelu neograničene.

Dakako, nije sve što je bilo u nastajanju standardnoga jezika u njem sada jednako prisutno i živo. Ima toga što je sasvim obamrlo i zaboravljeno. No onoga što je doista mrtvo, tako da se baš nikako i ni u kojoj mjeri i funkciji ne bi dalo oživiti ako se za tim javi potreba i raspoloženje, manje je nego smo navikli misliti. Takvo pak oživljavanje tek je mogućnost, a njezino ostvarivanje ne zavisi baš nikako od volje pojedinaca i njihovih prohtjeva. Kad takvi pojedinci ne osluhuju odjek svojega nastojanja u jezičnoj zajednici, lako mogu djelovati nakaradno. No to nas ne smije odvratiti od traženja i od otvorenosti prema takvim mogućnostima jer one predstavljaju bitno bogatstvo jezičnoga izraza.

Nedavno je prijevodom Marulićeve Judite na današnji standardni jezik Nikica Kolumbić, koji se pri tome trudio aktivirati sve njegove izražajne mogućnosti sukladne Marulićevima, pokazao da je iznenađujuće mnogo njegova jezika i u našem živo i određuje mu pjesničku dikciju. A kad su ilirci pred kraj prve polovice 19. stoljeća progovorili o tada posve novim idejama, njihov je politički rječnik, ako se pogleda na uzorku od 322 riječi, u odnosu 252 : 70 (3, 6 : 1) nastavljao tradiciju hrvatskoga književnog jezika čakavske i štokavske narječne stilizacije od glagoljaškog srednjovjekovlja do prosvjetiteljstva. A od toga uzorka tek se 10 riječi danas ne mogu rabiti, makar samo u nekim prilikama ili s nešto promijenjenim likom ili značenjem, nego baš nikako. Većinom se pak i danas rabe bez ikakvih ograničenja. Kontinuitet koji se tu pokazuje očituje se u Gundulićevoj važnosti za Mažuranića i povezuje tako Marulića sa Šenoom. Taj luk je i danas živo prisutan u svakoj hrvatskoj standardnojezičnoj kreativnosti, ali je na štetu hrvatskoga jezika potisnut iz naše normativne svijesti.

I tu su shvaćanja hrvatskih vukovaca djelovala nepovoljno za slobodan i pun razvoj hrvatskoga standardnog jezika. U duhu intolerantnoga dijalektalnog purizma, orijentiranog prema istočnim govorima, hrvatski su se izrazi neprimjereno obilježavali kao provincijalni, zastarjeli, knjiški i neopravdano se tražilo da se izbjegavaju i potiskuju. Tu je potreban odlučan zaokret.

Ako koji izraz jest starinski, to ne znači i da je zastario, kako se u nas sve do danas uči, i da ga zato treba izbjegavati. Naprotiv, valja ga rabiti, ali, dakako, kao ono što jest, kao starinski, tamo gdje je to umjesno i daje izrazu poželjnu boju i ugođaj. I valja njegovati osjetljivost za to kada je takva poraba umjesna i poželjna, a kada nije. Tek to je prava jezična naobrazba. I u tome nam je težiti izvrsnosti i širiti ju među izobraženima, koliko je to samo moguće. Tek tada će hrvatski jezik u standardnoj stilizaciji pokazati svoje pravo lice.

Hrvatski standardni jezik izgrađivao se tako da je u svako doba iskorišćivao i razvijao svoje tvorbene mogućnosti. Iskovane novotvorine element su duboko ukorijenjen u njegovoj prošlosti. Bez daljnjega razvijanja tih mogućnosti ostaje krnj i razgrađuje se. Ali, dakako, i u tome valja izoštravati osjećaj za pravu mjeru. Ne može svatko postizati ono što suvereno polazi za rukom Tomislavu Ladanu. A ono opet što on majstorski stvara samim time još nikoga ne obvezuje kao standardna norma.

Pri svem tome valja izbjegavati krajnosti i ne pretrpavati tekstove manje uobičajenim izrazima, pa i onda kada je poraba manje uobičajenoga po sebi umjesna, jer takvo nagomilavanje neočekivanoga narušava sklad u standardnoj porabi hrvatskoga jezika kakav je postignut u naše doba.

U raspravi je to poduprto i naglašeno je kako je potrebno sustavno nastojanje da takvo razumijevanje svojega standardnog jezika uđe u svijest jezične zajednice (M. Peti). Istaknuto je kako valja izbjegavati nesporazum da se takvim formulacijama bez zadrške podupire normativno propisivanje arhaizama i nekritičko uvođenje kovanica i da je za službeno prihvaćanje takvih prijedloga potrebna stručno kvalificirana procedura (I. Pranjković). Oko toga se Vijeće složilo. Razvila se i vrlo sadržajna rasprava oko prijeke potrebe da se pregledavaju i kompetentno ocjenjuju hrvatske riječi što se upravo sada u velikom broju uvode u pojmovnik za službene prijevode akata Europske unije (J. Božanić, D. Brozović Rončević, B. Tafra). Zaključeno je da Vijeće pokrene kod Ministarstva da se utemelji takva procedura i počne stvarati infrastruktura potrebna za nju.

Vijeće je nastavilo i raspravu o nastavnom jeziku na hrvatskim visokoškolskim ustanovama, razmotrilo viđenje toga problema koje mu je pristiglo napismeno (M. Turk) i zaključilo da mu je zadatak izraditi okvir prijedloga za zakonsku regulativu toga predmeta.

Izvori[uredi]