Priopćenje za javnost s 3. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

< Priopćenje za javnost s 2. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Priopćenje za javnost s 3. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Priopćenje za javnost s 4. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Pojmovi jezik i dijalekt u hrvatskoj jezičnoj kulturi. Dana 5. srpnja 2005.


POJMOVI JEZIK I DIJALEKT U HRVATSKOJ JEZIČNOJ KULTURI


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 5. srpnja 2005. na svojoj trećoj sjednici. Na njoj se raspravljalo o pojmovima jezik i dijalekt u hrvatskoj jezičnoj kulturi. Pri tome je postignut visok stupanj slaganja.

Nema jezika koji bi se posvuda govorio jednako. Razni načini na koje se jezik prirodno i spontano govori njegovi su dijalekti, a glavne su njihove skupine njegova narječja. Hrvatski jezik ima tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Po jednom karakterističnom obilježju koje stoji i za druga obilježja tih narječja Hrvati se time razvrstavaju na one koji pitaju ča, na one koji pitaju kaj i na one koji pitaju što. Takvo razvrstavanje izraz je potreba upravo hrvatske jezične zajednice. Ostali slavenski dijalekti bez obzira imali zamjeničku riječ kaj kao Slovenci, co kao Česi i Poljaci, čo kao Slovaci, što (uz eventualne naknadne fonetske promjene) kao istočni Slaveni, Bugari, Makedonci, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci nemaju tu zamjeničku riječ kao kriterij za klasifikaciju dijalekata.

Govoriti se, međutim, ne može nego jezikom. Stoga je svako narječje, kada se njime govori, jezik, i to onaj jezik kojega je to narječje. Tko god govori čakavski, govori hrvatski. Tko god govori kajkavski, govori hrvatski. Tko god govori štokavski, govori hrvatski. Upravo ta tronarječna uzajamnost bitno određuje hrvatski jezik.

I u slovenskome se jeziku pita kaj, ali nema one bliske uzajamnosti s čakavskim i štokavskim. Zato slovenski govori i nisu kajkavsko narječje. I u makedonskome i bugarskom pita se što, kao i u svim istočnoslavenskim govorima, ali nema one bliske uzajamnosti s čakavskim i kajkavskim. Zato ti govori nisu štokavsko narječje. Iz toga razloga nisu u istome smislu štokavsko narječje niti srpski, crnogorski i bošnjački govori, kako god ih zbog velike sličnosti s hrvatskim štokavskim govorima, a prije svega zbog upitne zamjenice što, u jezikoslovlju tako svrstavaju. Tu dolazi jasno do izražaja kako slavistika nije shvatila što je hrvatski jezik u njegovoj tronarječnosti.

Svako narječje kada se njime što kazuje jezik je i stoga se po istini može i nazivati tako. Svako je hrvatsko narječje kada se njime što kazuje hrvatski jezik. A zbog mjesta i uloge svih triju narječja u hrvatskoj književnosti i po tome u svoj hrvatskoj jezičnoj izražajnosti ona su sva tri važna i znatna za hrvatski književni jezik. Stoga i njegov standardni lik, kako god je iz dobrih razloga stiliziran novoštokavski, predstavlja i druga dva narječja te valja da im se otvori i više nego im je sada otvoren. Tu se još nepovoljno očituje utjecaj škole hrvatskih vukovaca.

Standardni lik hrvatskoga jezika nadsvođuje tri hrvatska narječja. On je velika i neprocjenjivo vrijedna stečevina. Stvorena je mučno i teško. A tek ona nam omogućuje da se o svemu sporazumijevamo glatko i bez ikakva trenja, da jedan savršeno razumije što mu govori drugi, pa bilo odakle s hrvatskoga prostora potjecali. To je za sve nas bitno važno. Stoga taj standardni jezik valja pomno učiti i brižljivo njegovati. Učiti ga moramo svi. Nije jednak nikojemu govoru ikojega narječja, nitko ga nije naučio od majke. Ali koliko god valja biti svjestan njegove velike vrijednosti, posve je neprimjereno u “dijalektu” gledati nekakav loš, pokvaren i bezvrijedan jezik. Jezik koji je najbolje odbaciti, a u svakom slučaju nešto drugorazredno, nešto bez punoga dostojanstva. Treba reći glasno da to nije tako, glasno da se ne može prečuti. Naprotiv, bez svojih narječja u živu govoru i u književnosti hrvatski jezik gubi mnogo od svoje vrijednosti. Gube svi, a ne samo oni kojima je potisnuto narječje pravi materinski jezik. Stoga svi imaju dobra razloga da se odlučno usprotive takvu shvaćanju. To treba da bude jedan od nosivih stupova naše jezične naobrazbe i svake nastave hrvatskoga jezika.

U svojem standardnome liku hrvatski jezik baštini bogatstvo izražajnih mogućnosti svih triju svojih narječja, a od kada je novoštokavski stiliziran valja da u takvoj stilizaciji zrcali sve to bogatstvo. Tomu su pak hrvatska leksikografija, gramatika i pravopis u većini filoloških škola redovito i težile.

Tri narječja tri su lica hrvatskoga jezika. Svako je od njih jezik. Svako je od njih hrvatski jezik. A taj je opet s ta tri svoja lica u svojoj unutrašnjoj dinamici jedan i nedjeljiv, kako je rekao jedan gradišćanski hrvatski pjesnik.

U raspravi su ti iskazi poduprti s različitih gledišta i različitim iskustvima, a istaknuto je i to kako se tu očituje paradoks jezične životnosti i otvaraju temeljna jezikoslovna pitanja, te da se time daje poticaj njihovu daljnjem razmatranju. Izrečene su i zadrške prema tvrdnji da srpski, crnogorski i bošnjački govori nisu u pravom smislu štokavsko narječje, ali je to mišljenje u Vijeću ostalo osamljeno.

Vijeće je dalje raspravljalo o nastavnome jeziku u hrvatskome visokom školstvu. Vrlo je izražena tendencija da se nastava izvodi na engleskom jeziku. Mišljenja su se slagala u tome da to može biti i funkcionalno i korisno, ali se isticalo i to da je štetno i neprihvatljivo da se na sveučilištima ne predaje na hrvatskom jeziku. To bi imalo pogubne posljedice za razvoj hrvatskoga znanstvenog nazivlja i strukovne frazeologije. Pošto se pokazalo da je za donošenje odluke o nastavnome jeziku u visokom školstvu potrebna temeljitija rasprava, odgođeno je to za iduću sjednicu.

Izvor[uredi]