Priopćenje za javnost s 2. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

< Priopćenje za javnost sa 1. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Priopćenje za javnost s 2. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika

Priopćenje za javnost s 3. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Temeljna pitanja odnosa hrvatske jezične zajednice prema svojemu standardnom jeziku. Dana 23. lipnja 2005.

TEMELJNA PITANJA ODNOSA HRVATSKE JEZIČNE ZAJEDNICE
PREMA SVOJEMU STANDARDNOM JEZIKU

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 23. lipnja 2005. na svojoj drugoj sjednici.

Na njoj se raspravljalo o temeljnim pitanjima odnosa hrvatske jezične zajednice prema svojemu standardnom jeziku. Vijeće se složilo kako se to da je taj odnos duboko poremećen očituje višestruko. Najčešće u tome što je mnogim pripadnicima te zajednice teško doista ga i potpuno prihvatiti kao svoj. Ili ga sumnjiče kao tuđ, srpski, i traže pravi hrvatski standardni jezik, za koji osjećaju da im je uskraćen i od njih prikrivan, ili ga doživljuju kao zator svoje zavičajne jezične izražajnosti ili opet smatraju, izricali to ili ne, da se standardni jezik u Hrvatskoj treba posve uklopiti u krug šire južnoslavenske standardnojezične komunikacije i tu se što manje isticati svojom vlastitosti, pa tako i ne treba svoje standardnosti. I oni hrvatski standardni jezik kakav je u Hrvata izrastao i kakav funkcionira ne prihvaćaju doista kao svoj.

Sve to dolazi od puta kojim je prošla hrvatska jezična standardizacija. Taj nije bio povučen ravno, u mnogome je tekao kolebljivo. Nije bilo društvenih snaga da odlučno ponesu dostignuta rješenja. Potpun i konačan proboj ostvario je tek narodni preporod. Nadovezujući se na nj, zagrebačka je filološka škola oblikovala standardnu normu, ne gubeći iz vida bitne pretpostavke i obilježja prijeđenoga puta: književnojezičnu konvergenciju u uvjetima trodijalekatske raznolikosti i prevlast štokavske komponente u njoj, ne same po sebi, nego tek u toj dinamičkoj cjelini, prevlast proizašlu iz unutrašnje logike njezinih silnica. Takav je standard ostajao otvoren prema dijalektima i, dakako, utemeljen u pisanoj književnosti, a ta je u nas uvijek u velikoj mjeri uključivala i usmenu, "narodnu", kako se uobičajilo zvati ju, ali joj ta nikada nije bila vrhovni kriterij, nego je to bio i ostao upravo pisani uzus.

No zagrebačka filološka škola nije dovršila standardizaciju. I opet nisu dotekle društvene snage. Tu je zadaću samouvjereno bezobzirno, ali i funkcionalno uspješno izvršila škola hrvatskih vukovaca. A njezini su nazori i načela bili bitno drukčiji, nadmoćni i po tome što su bili u skladu s pogledima koji su tada potpuno prevladavali u europskom jezikoslovlju, pogledima mladogramatičara, a upravo ta ih je škola uvela i u nas. Po njima je samo organski narodni govor doista jezik.

Tako je za vukovce hrvatski standardni jezik tek novoštokavski ijekavski dijalekt, stiliziran kao književni jezik. Uistinu je to, međutim, – baš obratno – hrvatski književni jezik, potekao iz trodijalekatske dinamike, koji izvire iz djelâ pisaca poput Kačića, Reljkovića i bosanskih franjevaca i po tome je nedvojbeno hrvatski, napokon standardiziran u novoštokavskoj ijekavskoj stilizaciji. Što je bio, to je taj jezik i ostao, ali su prevladavajuća shvaćanja hrvatskih vukovaca, koji ga nisu gledali u tom sklopu, nužno poremetila odnos hrvatske jezične zajednice prema njemu. To je drastično pojačano shvaćanjem, prisutnim u ostatcima još i danas, i to ne samo u Srbiji, da je svaka štokavština, a pogotovu novoštokavština, upravo srpski jezik, i samo to.

Pogledi škole hrvatskih vukovaca nepovoljno su se odrazili i na njihov stav prema izgradnji civilizacijskoga rječnika, bitnoj sastavnici svakoga standardnog jezika. Odbacivali su izgradnju koja je u hrvatskom književnom jeziku tekla još od srednjega vijeka, obogatila se i ojačala za renesanse, baroka i prosvjetiteljstva i onda silno intenzivirala u devetnaestom stoljeću. Odnosili su se prema svemu tomu odbojno, mjerili neprimjerenim mjerilima.

Pokušaj da se zaustavi izgradnja hrvatskoga civilizacijskog rječnika s pripadnom frazeologijom i tako ostavi slobodan prostor za neki drukčiji civilizacijski rječnik ostao je, sve u svemu, bezuspješan. Hrvatska standardnojezična praksa tu se pokazala nadmoćnom. Tako je bilo uvelike i s književnojezičnom stilistikom. Ali je došlo do pogubnoga rascjepa između hrvatske književnosti i normativne filologije. Taj se rascjep počeo zatvarati tek od šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, ali mu se posljedice osjećaju još i danas, osobito u nastavi hrvatskoga jezika. Sve to ozbiljno remeti odnos hrvatske jezične zajednice prema standardnomu jeziku.

Pomoći se tu može samo ako se u kulturnoj, znanstvenoj i prosvjetnoj javnosti to napokon obznani, objasni i postavi na pravo mjesto tako da se ne može prečuti. To pak, naravno, ne znači pomak prema obnovi norme zagrebačke škole jer to niti je lako izvedivo niti je potrebno, nego znači samo to da se naša jezična norma, takva kakva jest, tamo gdje se pod utjecajem vukovaca pregrubo zatvara prema neštokavskim dijalektima ili prema hrvatskoj književnosti prestane primjenjivati i na odgovarajući način promijeni. To traži energičan duhovni zaokret u odnosu prema normi, a ne zaokret u samoj normi, zaokret u prosvjetnoj politici i osobito u nastavi hrvatskoga jezika i književnosti, sada kao nerazdvojne i skladne cjeline. Lakšega puta nema.

Zatim je vijeće razmotrilo dopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje o aktualnim pitanjima položaja hrvatskoga jezika u javnoj uporabi. Na osnovi dopisa Društva za zaštitu potrošača, raspravljalo se o mnogobrojnim kršenjima Zakona o zaštiti potrošača. Zakon, naime, u članku 17. među inim navodi da svi podatci na deklaracijama proizvoda što se prodaju na hrvatskome tržištu moraju biti napisani hrvatskim jezikom i latiničnim pismom. S obzirom na to da Institut nema nikakvih ovlasti u provedbi zakonskih odredaba koje se tiču službene uporabe hrvatskoga jezika, Vijeće je zaključilo da će uputiti dopis mjerodavnim tijelima državne uprave sa zahtjevom da se nadzire poštivanje hrvatskoga Ustava i Zakona.

Izvori

• Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
• Priopćenje za javnost (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)