Povjestice/Prokleta klijet

← Šljivari

Povjestice —  Prokleta klijet autor: August Šenoa

Vinko Hreljanović →

Što grmi burno kao grom

Na strmu klisu tom?

Zar bjesni savski vir

Kroz gluhi noćni mir?

Što sipa ono žarki trak

Kroz crni noćni mrak

Krvook k'o da pade zmaj

U ovaj mirni kraj?

S visoka gleda u noć brda

- Baš pol noći je, ljudi, sad -

Od tvrda kama neman tvrda,

Starina, mrki Susjedgrad.

Uzdrhtaše mu tvrdi zidi

K'o da ga trese s neba grom,

K'o da će pucat pod njim hridi,

U temelju se ziblje svom.

Usplamtješe mu žarke oči.

Okana gotskih dugi red,

I u noć svjetlilo se toči

K'o ljuta zmaja krvav gled.

Al' nije grom to, nije trijes,

Već gospodski je šumni ples.

Bjesomučna ta glasna vreva

Hrvatovića velikaša

To igra kolo, pije, pjeva

Uz zvonki zveket punih čaša.

Tu bljesne oko, pada kocka,

Tu miri divno ružin cvijet,

Vragometan se mladi svijet

I pjesmom, šalom ljuto bocka.

Uz žarko sunce sto svjetala

Prelijevala se sjajna svila,

U ogledalu put kristala

Odbijala se lica mila;

Na divnih gospoj' crnu kosu

Snjegolik biser zrnje prosu,

Od radosti im lica gore

I sijevaju im poput zore.

Lagacko lete noškom dragom

Šarovitim i mekim sagom.

I ugiblju se, pa se smiješe.

I tajno šapću, tajno griješe,

I otimlju se, steru mrežu

Gdje god se javi junak mlad,

I bijelom rukom ljuto vežu,

I bude okom srca jad.

Al' živa mladež živo skoči,

Munjčvita se kolom kreće,

Sve tražeć milka, ištuć sreće,

Na mejdan zovu muške oči.

Pa mladež zvekće ostrugami

Ispod oka se milo smijuć,

Uz ženski pas se nježno vijuć

Da koju vilu hitra smami.

Svud vidiš radost, ljubav cvasti;

Ne budite mi, gosti, plahi;

Hrvatsko plemstvo danas časti

Gospodar grada, Ferko Tahi!

Al' dolje šumi savski vir

Kroz crnu noć, kroz noćni mir,

I ozivlju se vali plahi:

- Vaj! Ferko Tahi! Ferko Tahi!

Baš čelo stola starac sjedi

Kratkokos, blijed i tvrd i mrk,

Uzvijajuć si dugi brk,

Kroz rug se smiješeć društvo gledi;

U zlatnu kupu vina toči,

Zasijevnule mu male oči.

Gospodar ljuti

Družini mignu,

Pa čašu dignu

I sve ušuti.

- Oj, gospodo, baš lijepa hvala,

Što meni sreća danas dala

Da toli dičan dođe zbor

U Susjedgrad, u Tahov dvor.

Što ima kraljevina naša

Plemića, kneza, velikaša,

Što nosi slavan grb i glas,

Sve vidim tuj u ovaj čas.

Sad čujte kuće gospodara,

Nek navada se štuje stara:

U naše slavlje!

U naše zdravlje!

Mi smo gospoda,

Naša sloboda,

Naša je volja,

Naša su prava,

Naša su polja,

Naša je slava!

Naš je i svijet -

A kmet je smet:

Neka se muči,

Neka se uči

Bog da ga stvori

Neka nam radi,

Neka nam gradi:

Zemlje nam ori,

Krči nam šume,

Utri nam drume;

Neka nas hrani

Kukavni crv,

Neka nas brani,

Nama daj krv!

Digne l' se opet

Prot našem pravu,

Valja mu popet

Na kolac glavu,

Valja ga srazit,

Nogama gazit,

U jaram sprezat,

Lancem ga vezat;

Vući ga hatom,

Tući ga mlatom,

Spalit mu krov,

Sabljom mu zvonit,

Za njime gonit

Gospodski lov;

Nama čast,

Nama slast,

Nama svijet;

Kmet je smet,

Kmet je rob,

Kmetu je grob!

Nama je uživat!

U naše slavlje!

U naše zdravlje!

- Tahius vivat!

Nostra sunt rura,

Nostra sunt jura,

K'o grom se ozva plemstva bura

Kroz tihi noćni mir,

Al' muko jeknu savski vir

I ozvaše se vali plahi:

- Vaj, Ferko Tahi!

Uzjarila se četa bijesna

K'o jezero sred kotla tijesna

Kad pritisne ga gorska bura,

Silovito se uz brijeg gura,

I vri i ključa, grmi, kipi.

I uznebice slapom đipi,

Sve spravno skrhat, smlavit, slomit,

U pustom krilu sve zatomit.

Uzjarila se četa bijesna,

- Dvorana velja bje joj tijesna -

Jujuška, pjeva, pije dotle

Dok žarkog pića silni namet

Ne smutio joj krv i pamet;

Tad lupi praznom čašom o tle

Grohotom vičuć: "Ove čaše -

To, kmetovi, su glave vaše,"

"Silentium!" zagrmi vitez jedan

I kao trošan, grbav kolac

Ispravio se tad na stolac.

"Taj Susjedgrad je, braćo, bijedan,

To nije, ljudi, pravi groš,

Taj Tahi nam je goso loš,

Ta jesmo li kod vicebana?

Je l' galilejska ovo Kana

Od vode gdje se vino tvori?

Govori, goso, de, govori,

Za svoje goste lijepo haješ

Jer bučvuriš im najpre daješ,

A poslije, kad su pune volje,

Tek dođe na stol vino bolje.

Oj, što se mrčiš? Gledaj! Slušaj!

Da, svako ovo vino kušaj,

Jedinac moje majke ako slaže,

Nek slobodno ga svatko maže."

I srknu Tahi: "Ha, sramote!

Oj, kastelane, amo, skote!

Što najpre dade gorko vino,

A poslije bolje, poslije fino,

Govori, skote - čuj, govori!"

Al' dršćuć nato blijedi sluga:

"Da, to je kaplja posve druga,

Kraj grada kmet u gori

Vinograd ima tuj i klijet

I dobro vino, veli svijet.

Od toga vina uzeh - prost'te! -

Vedara nešto, a za goste,

Jer naše nam je nešto ciklo,

pa grlo nije tomu viklo."

"Šta, bolje ima vino kmet

Neg' silni gospar Susjedgrada?!

A za to zna već cijeli svijet?

Kmet bolje vino - trista jada!

Brž' sedlaj konja, leti, hodi!

I kmetu tomu sad me vodi",

Zagrmi Tahi riječju plamnom.

"Vi, gospodo, sad 'ajte sa mnom!"

Sa vite kule tuče rog

I pade most - i sto zubalja

Iz gradskih vrata sad se valja -

Ah, pomiluj nas dragi Bog!

Krvolik planu zublje plam,

Gustinom šumskom leti jato,

Na ruhu, kapi suho zlato;

Od strave dršće tvrdi kam,

Pod kopitom se zemlja trese

Kad vidje bijesno jato proć,

Zubalja žarkih strašne krijese

Strahotom gleda mrka noć,

Bjesomučna sve urla četa;

"Oj, 'ajd na kmeta, tuci kmeta!"

Pred hajkom juri starac mrk,

Od ljutosti mu strši brk,

Strelovit pod njim konjic hrza,

K'o sotona ti starac brza.

Ta tko je? - Pitaj savski vir

Gdje uzdiše kroz noćni mir,

Čuj što ti vali šapću plahi:

Vaj, Ferko Tahi! Ferko Tahi!

Vatromet vrh ti često tako

Uzavri kao živi pak'o,

Od ljutosti se, reć bi, puši;

Iz smrtonosnih mu se ralja

Tekuća vatra niz brijeg valja

I hara, prži, davi, ruši,

Od rijeke rujne, svesione

Dok ljudski stanak ne utone.

Sad mahnu sluga iznenada:

"Oj, gospodaru, tu smo sada!"

Sva bijesna četa trenom stala.

Pod humkom staše kuća mala

A drvena uz kuću klijet,

Naoko drobna ruža cvala,

Suncokret diže glavu cvijet.

I vinova se loza vila,

Sve grozd do grozda, list do lista,

Na grozdu noćna rosa blista:

Milina sve to gledat bila.

Tko zna koliko znoj i muka

Tuj gradila i noć i dan,

Tko znade kako brižna ruka

Taj skromni, tihi sazda stan!

"Ha!" ruknu Tahi, "tu nas eto,

Tu biva ovo kmetsko pseto

Što smije točit vino bolje;

Ded! baš sam danas dobre volje."

I što je im'o sile, skupi,

Pa buzdovanom ljuto lupi

U prozor kući, prozor puca,

Na sto komada prsnu oma

Ko da ga satre sila groma.

"Je l', tako vam se kmetu kuca?"

U grohot udri silnik ljut

Pa lupi jače drugi put,

Al' uto na prag seljak skoči,

Nadnesav ruku si na oči

Zagrmio je četi: "Tko je?

Tko buni mirno stanje moje?

Tko usred blagog noćnog mira

K'o razbojnik mi u krov dira?"

"Ja, Ferko Tahi, kume moj!

Gospodar, Bog je doš'o tvoj!

Gle, ja imadem puno gosti,

Al', kume, vina nemam dosti.

Ti imaš vina punu klijet,

I dobra vina, veli svijet,

Pa dođosmo sad k tebi amo

Da tvoju kaplju okušamo,

Nu, raduj mi se, leti, skoči,

Otvori klijet nam, vina toči!"

A seljak tužno četu gleda,

On zna što snuje silnik ljuti

I na što vražja laska sluti,

Posegnu za pas, ključe preda

Uzdahnuv: "Evo, gospodaru,

Po tvojoj činim zapovijedi,

Al' zaklinjem te Bogom, štedi

Kućaricu mi malu, staru!"

"Što treba nama, ludo, ključ?

Na, kukavice, uzmi luč,

Pa gostom svojim lijepo svijeti!"

I posvijeti im seljak klijeti.

Uz grohot vražji bijesnog jata

Sad razbi silnik klijeti vrata

Pa viknu: "Bud'mo dobre volje,

Tu ima more kapi bolje,

Oj, grijeh bi bio, velik grijeh,

U kmetski da to teče mijeh!"

U jedan hip i jedan tren

Na žarki pade četa plijen

I razbi bačve, vino teče,

Boljari piju, sablje zveče,

Zubalja žarkih plamti krijes,

Tišinom noćnom urla bijes:

"Nostra sunt jura,

Nostra sunt rura,

Naš je svijet,

A kmet je smet!"

A tužan seljak? - Stoji blijed

I nijem k'o kamen. Šta će reći?

On vidi, kraj je sada sreći.

A pitaj srce, oka gled,

Oh, njeg'vo srce jedu zmije!

Da ima sile - da ih smije - - !

Da ima snažnih još drugova,

Taj urlaj bude silniku opijelo,

U klijeti grob bi našlo jato cijelo.

Al' sam je - sam,

Ništ' do dvije ruke;

I zato stoji kao kam

Pa gleda kako plod mu muke

Od bijesne sile trenom gine.

Niz lice mu se suza vine.

"Nu," viknu Tahi, "što je, kume?

Šta gledaš tako čudno u me?

Ta valjda već ti nije žao

Toliko da sam gosti zvao.

Ded budi i ti dobre volje

Uz slavne ove velikaše,

I ti sad pjevaj, prazni čaše,

Jer vino ti je, bogme, bolje

Neg' tvoga silnog gospodara,

Da, da, baš fina kaplja stara!"

Al' seljak stoji, seljak šuti,

U duši mu se nešto muti,

Nešt' munu čelom, pesti stisnu,

I blijedi, dršće - al' ne pisnu.

"Moj kume", reče Tahi tada,

"Tvog hoće mi se vinograda,

Gospodi mora bolje biti,

Gospodi valja slađe piti.

A ti si kmet, a ti si smet,

Sramota je da kaže svijet:

Gospodar pije mutnu mlaku,

A seljak kaplju staru, jaku,

Pa zato, dragi kume, znaj,

Vinograd ja si uzeh taj."

Kmet digne trenom glavu gnjevnu,

K'o da ga bocnu jedan crv,

Ispod oka mu munja sijevnu,

Na licu skoči rujna krv.

"Vinograd taj je moj te moj,

U nj zakopah si krv i znoj,

Za nj skupih cijelu svoju moć

I čuvao ga dan i noć.

Da, pleo sam ga, čistio ga

I svakim danom molio Boga

Da ne unište moje nade,

Da djeci, ženi hljeba dade."

"Zar tako!" viknu Tahi. "Oj!

Vinograd, kume, sad je moj!"

"Vinograd taj je moj te moj;

Djedova mojih cijeli broj

Tu nik'o, radio i cvao,

Tu pošten mirno u grob pao.

I meni, znajder, zipka stala

Gdje ona kuća stoji mala;

Tu zakopah si oca svog.

Tu da mi ženu dobri Bog.

I Bog mi dade blagoslova,

I Bog mi dade pet sinova,

Pet zdravih, hvala Bogu, crvi,

Tek deset ljeta ima prvi,

I veselo si djecu brojim

I veselo se mučim, znojim.

Što tebe ide, to ti dajem,

Za drugo ništa i ne hajem.

Gosparu, oj, milostiv budi,

Siromaštvo mi moje štedi,

Ta pamti, djela Bog nam sudi,

Štuj Boga, Božje zapovijedi!"

"Vinograd taj je, skote, moj!

Ma zakop'o u nj krv i znoj,

Ma rodio se na njem ti

I tvoji djedi, sinovi.

Na svijetu nemaš posla druga

Neg' da k'o podli radiš sluga.

I cijelo tvoje ropsko pleme

Tek dužnost ima nosit breme.

Ti nisi čovjek, ti si rob

Dok proguta te crni grob.

Vinograd, veliš da je tvoj

i ljut se priječiš; e da znaš,

Pokazat ću ti sada baš

Da ništa nemaš, kume moj!

Da ne znojiš se, glavo luda,

Prištedjet ću ti ovo truda.

Ti zberi svoje bijedne tralje

I ženu, djecu sobom vodi,

Pa od zemlje mi smjesta hodi,

Daleko bježi, što mo'š dalje!

Što gledaš? Sve si svoje gibaj

I ovoga časa, velim, šibaj!

Da, šibaj svijetom, nađi lud

Gospodin Bog gdje sudi sud!"

I stade grohot velikaša,

I stade zveket punih čaša

Po tamnoj gori,

I smijeh se ori:

"Nostra sunt jura,

Nostra sunt rura,

A kmet je smet,

Oj, naš je svijet!"

Al' kroz taj gluhi noćni mir

Duboko stenje savski vir

I ozivlju se vali plahi:

- Oj, Ferko Tahi! Ferko Tahi!

A seljak? Minula ga svijest,

K'o mahnit diže jaku pest,

K'o mahnit šakom čelo lupa,

K'o mahnit šakom kosu čupa,

Vukolik teškim batom mahnu,

"Oj, vrazi ljuti!" gnjevno dahnu.

Gospodar Tahi ne zna šale,

Iz pasa trgnu puške male,

Ispalio ih - ali smjesta

Ispred oka mu kmeta nesta.

"Gdje, gdje je skot? I kud se djede?

Sve u čudu se gosti glede.

"Zar vješticu on im'o majku?

Oj, tjerajmo sad za njim hajku!"

"Ne, stan'te, bijesni!" s hridi strme

K'o grom sa neba riječi grme,

"Sa ženom, djecom već sam tuj!

Vilenjak nisam - već sam čovjek;

Al' zaman sva vam hajka dovijek.

Ti pako, Tahi, sad me čuj!

Tiranstva tvoga ljuta žetva

U svijetu budi - vječna kletva!

Da, po zlu poć će tvoje sjeme,

Izginuti će cijelo pleme

I tvrdi stan, tvoj ponos sad,

Vrh strme hridi Susjedgrad,

U pepeo će i prah pasti,

Po ruševinah će se pasti,

Seljaka bokca skromno stado,

Seljače pjevat tu će mlado:

'Nek čuje pjesmu svijet cio:

Krvolok, zlotvor Tahi bio!'

Otupit će ti Tahov mač,

Zanijemiti će kmeta plač

I kao sunce doć će doba

Zorolika i svijetla, nova,

Gdje povrh ljutog Taha groba

Siročad kliknut hoće ova:

'Seljaku plemstvo ruku poda -

Svi ravni jesmo - svud sloboda!'

Otupiti će Tahov mač;

Po Susjedgradu rast će drač,

I poslije kina, poslije muka

Osvanuti će bolji dan,

Osvanuti će sin iz puka,

I bit će našoj zemlji ban.

Tu gledaj bijednu djecu, ženu,

Sa njima jadan u svijet krenuh

Da bolju nađem svoju kob,

Da miran nađem kostim grob.

Al' ti mi živi, vijek si traj

Uz jad i bol, uz kin i vaj!

Vinograd nek ti trus raskopa,

Bol nek te glođe kao krt,

Bez svetotajstva i bez popa

Polako nek te mrvi smrt!"

Sve plemstvo nato mukom muknu,

K'o ranjen bik ti Tahi ruknu.

Seljaka nesta u gustinu.

Već zadnja zublja dogorijeva,

A pjana četa jošte pjeva:

"Nostra sunt rura,

Nostra sunt jura,

A kmet je smet,

Da, naš je svijet!"

Al' užasno kroz noćni mir

Ozivao se savski vir,

Ozivali se vali plahi:

- Vaj, Ferko Tahi!

I Ferko Tahi bude star,

Zapustio ga rod i car,

Zapustilo ga svijetom sve,

Al' ljuta bolest neće, ne!

Tu sjedi zguren zlobnik sada

Vrh samotnoga Susjedgrada;

K'o zmija ide bolest bliže,

U slabe kosti starca gmiže,

I glođe ga i bode, stiska,

I ruje ljuta kao krt;

Sa ložnice on skočiv vriska:

- Nek dođe smrt, nek dođe smrt!

Al, neće ona, sve polako

Sve po kap srče žića moć,

Sve davi ga i dan i noć,

Sve lijeno vlači ga u pak'o.

A danju, noću sve kroz mir

Strahovito mu pjeva vir

I ozivlju se vali plahi:

- Vaj, Ferko Tahi!

Bje gluha noć - sav svijet bje nijem,

Iz magle kadšto mjesec blisnu.

Na ložnicu se starac stisnu,

Uhvatio ga lagan drijem.

Trak mu se blijede mjesečine

Niz žuto lice čudno vine,

I zgurenim mu prha tijelom,

I titra mu se kosom bijelom.

Po licu mu se zdvojnost piše,

Duboko stenje, teško diše.

Tu - tresnu trus i grmnu grom,

U temelju se ziba dom.

A Tahi skoči - k oknu leti,

Sad slomi staklo bijesan, lud.

"Ha, ljudi, ljudi! Božji sud!"

Sa brda nesta kmetske klijeti,

U Savu trs i klijet se sruši.

"Oj, pomoć! Pomoć mojoj duši!

Tiranstva moga ljuta žetva

U svijetu bila - vječna - kletva!"

Uzvrtio se, huknu, pade,

I dade dušu... Komu dade?

Al' muklo stenju vali plahi:

- Vaj, Ferko Tahi!

Po Susjedgradu raste drač.

Od Tahog osta samo grob,

Seljaka čeka bolja kob.

Da, poslije kina, poslije muka

Osvanuo mu bolji dan,

Osvanuo mu sin iz puka

I bude našoj zemlji ban.

Oj, slobodo, oj, zvijezdo, sjaj,

Nad našom zemljom vječna traj!

U svač'je srce sijevni mila,

Tiranstva navijek gini sila.