Povjestice/Vinko Hreljanović

← Prokleta klijet

Povjestice —  Vinko Hreljanović autor: August Šenoa

Mile Gojslavica →

I.

Čuj kako ljuta urla bura

Sa Vratnika, sa brda strma.

Bjesomučna se dragom gura

I starim Nehajgradom drma.

Sad cvili, sikće, zviždi, zuji,

Sad grmi, treska, ruče, bruji

I ljude mete sve po Senju,

Da kule dršću, vrata stenju.

Sad - sada, reć bi, bura minu,

A toplo sunce milo sjalo,

A sinje more glatko stalo - -

Čuj! - Opet huknu na pučinu;

Uzbibali se mora vali,

Ponajprije bistri, modri, mali,

A poslije veći. More šušti,

Sve jače od brijeg voda pljušti,

I preko brijega pjena prska,

O morskoj kuli pak se smrska.

Gle sad, dok seže ljudsko oko,

Usprašila se iskra vodna,

Zlatolik leti prah visoko,

A grdni talas zijeva do dna:

Sve bijelo, mutno, sve se mota,

Sve kuha, ključa, vri. - Strahota!

Čuj, sinko, kako urla bura!

Gle! Sveti Bože! Grdna čuda!

Sav puk se senjski k luci gura.

Ta je l' moguće? Četa luda

- Desetak uskočkijeh šajka

Olujom siječe ljuto more

I bijesni talas veslom ore;

To đavolska je, reć bi, hajka.

Zaglaviti će - eno pjena

Sve osula ih - nijesam žena,

Al' ja sad ne bih - Bože, prosti!

Oluji prod'o svoje kosti.

Zaglaviti će tam' kod Baške.

Na, već se prvi jarbol svija:

Ta izjest će ih morska zmija!

Gle kako leti, čete vraške!

Vaj! Nestalo ih! - Sad se opet

Na vidik znali vrazi popet.

Nu dete! Mah ste našli pravi!

Pod gradom već su. Da ste zdravi!

Junaci krasni, je l' te, sinko?

Hreljanović ih vodi Vinko.

"Junaci, zdravo!" narod grmi.

"Oj, zdravo!" urla Vratnik strmi.

Al' mirno četa pod grad hrli;

Na prvoj barki vođa vrli

K'o tvrdi stoji mermer-kamen;

Tek iz oka mu liže plamen.

Sva barka crna, čelo mrko,

A Vinko sve se smije grko;

Od neke tajne, teške muke

Prekrstio je junak ruke

I spustio je vrijednu glavu

Pa malo sluša silnu slavu

I malo tužni junak ćuti

Da kosom igra vjetar ljuti.

Sad stade barka. - Vinko skoči

I kroz suze mu sijevnu oči:

"Oj, majko, oče, vi junaci!

Oj, Senjani, sad amo gle'te,

Na ove kosti slavne, svete!"

I crni pokrov barci zbaci.

Sva krv im stinu, koža s' ježi:

U barki, krvav, mrtav leži

Hreljanović tuj vođa Niko.

"Vaj, Niko, Niko! Naša diko!"

U gorke suze briznu ljudi,

"Vaj, orlova ti silna dušo,

Koj' zlotvor smače tebe hudi?"

Al' Vinko sve ih mirno sluš'o,

Za otim reče puku muklo,

Od tuge, reć bi, srce puklo.

- "Koj' zlotvor? Znate l' tko se krsti,

A zvjerski nokti su mu prsti,

Na grudi zlatan krst mu sjaje,

A turski ortak, uhoda je?

Koj' zlotvor? Tko nam slatko zbori,

Pa zmijskim zubom tajno mori?

Tko tamnice nam, lance gradi,

Iz zdravog tijela dušu vadi?

Koj' zlotvor? Znate l' onog Judu

Koj' služi varki, laži, bludu?

Koj' zlatne dvore k zvijezdam penje,

A u krvi mu narod stenje?

Koj' radi da nam grad je grobljem,

Mi živi ljudi da smo robljem?

Koj' želi da vrh mora svega

Gospara nema izim njega?

To krilat lav je - ljuta zvijer,

I lavu podli rob Venjer! - - -

Bijaše dvanaest nas jedara

Trgovat pošlo odovuda

I poslije dugog morem truda

Do otoka smo došli Hvara.

Venjer tu staj'o s galijami,

A u njih tisuć Arbanasa.

Pozdravio se lijepo s nami

I vjeru dao onog časa.

Otvorena bje dobra luka,

A nam pri poslu brza ruka.

Moj bratac Niko ude prvi,

Al' tek bje uš'o - eto na nas

K'o tigar skoči ljut Arbanas -

Izdahnuo mi brat u krvi,

Zaskočiše nas! - Izdajice!

Nu ja se prenuh munjimice,

Pa desno lijevo, vraga klao,

Pa hrvao se, što sam znao,

I dig'o jedra - mrtvog brata

Iznesoh iz tog zvjerskog jata.

Na polasku se ljuta zmija

Grohotom Venijer nasmija.

Venecijo, oj, čuješ li me,

Tiranstva zlatni Babilone,

Nek smrtna zvona u glas zvone:

Hreljanović je moje ime!

Čuj, skupa ti je ova žrtva:

I kunem ti se desnom rukom,

I majčinom se kunem mukom,

I svojom sabljom, svojom slavom,

I svojom dušom, svojom glavom,

I sotonovom silom kletom,

I trojicom se kunem svetom:

Po moru lut'o bez obzira,

Po kraju nem'o nikad mira,

Ni kamen za tu trudnu glavu,

I pio otrov, jeo travu,

A sveta pričest ubila me,

A crna zemlja proždrla me;

Ko pašče laj'o, zemljom gmiz'o,

Osušio se, kamen griz'o.

I bio plijenom mukam kletim:

Svog brata ako ne osvetim.

Venecijo, oj, čuješ li me?

Čuj kako bratsko srce puca!

Na vrata nov ti gost sad kuca:

Hreljanović je moje ime.

Gorštaka tvrdih sin sam tvrdi

Što tvoja laž ih svijetom grdi,

Plemenit unuk tih boljara

Što stambulskoga strah su cara;

Gorštaka što slobodu ljube,

Za vjeru rusu glavu gube.

Gusari tvi nam barke pale,

Sa tvoje ruke krov nam pada,

S tiranstva tvog nam kuka mlada;

Ti mitiš naše đenerale

Te vješala junaku grade

Od tvoje himbe koj ne pade.

I nema veće tebi slave

Neg' gledat trgom Svetog Marka

Na kolcu krvne naše glave

Što sotonska ih skinu varka.

Al' smamila i zlatom pak'o,

Venecijo, ti nećeš tako.

Oj, Senjani, vi štit Hrvata,

Pogleđite mi mrtvog brata,

Ta nije l' rod vaš, junak bio

Koj' za vas djecu, krvcu lio,

Slobodu braneć svako doba?

A eto - ubila ga zloba."

I burno senjski puk se jata:

"Na osvetu za tvoga brata!"

"Na osvetu!" sav narod grmi.

K'o strašno ori se opijelo:

"Na osvetu!" uz Vratnik strmi,

"Na osvetu!" niz more cijelo.

II.

Galebak bijeli savi krila,

Za otocima bljedne dan;

Tihoma došla večer mila,

Sve more glatko kao dlan.

Nebolik talas zorom gori,

Još gdjegdje koj' se odziv ori,

Još katkad među maslinami

Sa mora po koj' dašak pirno;

I pljuska plima liticami,

Al' dođe noć, i sve bje mirno;

K'o kamen lađe lukom stale,

A nebom zlatne zvijezde sjale.

Sad planu - sjajni mjesec sinu,

Svud zlato drhtnu uz pučinu;

Nad otocima lebdi san,

A zlatno more kao dlan;

Naoko zlatnog mora šir

Počiva bajne noći mir.

Gle - što se ono strelimice

Pojavilo sad sred pučine,

Te brzajuć se naprijed vine?

K'o divske da su crne ptice,

U svake deset crnih kraka,

I crnu kreljut ima svaka,

I crn im kljun i crn im trup,

K'o gavranova silan skup.

Ta slušaj bolje - niti dah!

Tek crnih kraka složni mah.

Ta pitaj mjesec - gledaj - eno

Put Raba crni skup sad kreno.

Sad jasno vidiš - je li varka?

Što ono morem hitro leti,

Nij' nego četa senjskih barka,

Na zastavi im Đurađ sveti;

Da - vidi glave žute, mrke,

I sjajne toke - silne brke,

I crven-kape - to su oni,

Da, uskoci su - bijes ih goni!

Mornari idu - ništ' ne zbore

Onijemili su kao more;

Sagibaju se - jedva dišuć.

Po vodi zlatne kruge pišuć.

Već otoku su Pagu bliže

I spuste crna jedra niže.

Na kraju sad ih - četa mala

Po kršnom žalu tiho šeta,

A drugovi im, tražeć sjenu,

Mandrini luci uz kraj krenu.

Nad krajem lebdi noć i san,

A more glatko kao dlan;

Po valu titra mjesečina,

Sa brijega milo lovor diše;

Jedincata se tjelesina

Čudnovato u luci njiše,

K'o grdan pauk mreže svoje

Kradomice rasple željan plijena,

I konopci tu brodu stoje

Ispreplećuć se usred sjena.

Na kljunu brodu zlatan lav

O noćnom svjetlu se ljeskuta;

Venjerova tu stoji plav

Povrativ se sa južnog puta.

Nad krajem lebdi tihan san,

Al' tuj na brodu admirala

Zasinulo je sto svjetala

K'o da je sin'o bijeli dan.

Daleko plamti zublje krijes

K'o rujna krvca sred pučine

A mletačka se pjesma vine

Uz brzih nogu bučni ples.

Čuj kako zvoni ta gitara,

Ta bijes joj hvata, reć bi, strunu.

Venjer sad diže čašu punu

Na zator uskočkih gusara.

"Oj, Sveti Marko, slava tebi.

I slava sili zlatnog lava!

Što stoje Mleci, znao ne bi'

Da l' ikad ljepša bila slava,

Jer nikad bolja bila sreća!

Je l' ikad kuga došla veća

Na kraljicu nam lijepu mora?

Je l' ikad bila napast gora

Od senjskih ljutih razbojnika?

A razbojničkoj duša četi

Hreljanović bje Niko kleti.

Sad pade đavolska im dika;

Utukosmo ga kao psa,

I minu trepet, minu strah,

Ded punite si vinom čaše

Na zator sotonskih gusara;

Da, primorje je sada naše,

Venecija nek živi stara!"

I vino teklo kao voda,

I svirka urla kao bijes.

Na zator senjskog slavnog roda

Uz plameni se pilo krijes.

Strassoldovica mlada pjeva

Da struna puca na gitari.

K'o lavica joj oko sijeva.

"Si, morte, morte ai corsari!"

K'o san, k'o sablast u taj tren

Na brodu niknu divska sjen,

Pred Venjera pak se stavi.

Potavnio je gospi gled,

Venjera probi mraz i led;

I konac pjesmi - konac slavi.

K'o osvetnik, k'o zmaj, k'o div

Hreljanović tu staj'o živ.

Na vjernom nožu stoji ruka,

A crven-kapu druga drži,

Na grudi grb - lik bijela vuka

Venjeru okom srce prži;

Naoko junak okom zirn'o

Brodovođi će reći mirno:

"Oj, vojevodo slavni, prosti,

I ja ti dođoh k svečanosti;

Ta lijepo si nas dočekao.

Da, poštenu si vjeru dao

I na vjeri mi - ubi brata -

Mog brata ubi kano psa;

Al, znajder, brata bjesmo dva,

Junaka oba i Hrvata.

Venjeru slavni, poznaš li me?

Hreljanović je moje ime,

A kralj nam dade plemstva čast.

U mome domu kuka svast:

Milokrvna je žena mlada

I uz nju sinak - ocu nada;

Taj otac mu se Niko zvao.

Venjeru! Jesi li ga znao?

Oj, da ti kleto uho čuje

Udovicu gdje jadikuje,

Da jadnog sina čuo jesi

Gdje zove: ćaćko, ćaćko, gdje si?

I staru majku, oca sijeda

Uz mrtva sina da si gleda,

I brata; mene - jao! jao!

Prekršio si svoju vjeru,

Venjeru! Vjeru si nam dao,

I mrijet ćeš zato - mrijet - Venjeru!

Oj, ovamo vas, senjski gosti,

Na mletačkoj ste svečanosti!"

Pa u dlan pljesnu, nogom lupi,

Odasvud senjska četa hrupi.

"Što ima muškog na tom brodu,

Nek glavu gubi pa u vodu;

A ženskih glava jato cijelo

Povedite u bližnje selo.

Što ima zlata, srebra tude,

Sve, braćo, neka vaše bude!

Ni trunak ištem od vas koj',

Al' taj - Venjer je moj!"

Nad krajem lebdi noć i san,

A zlatno more kao dlan;

Daleko plamti zublje krijes,

Grozovit slavi Vinko ples.

Svud vapaj morem, jecaj, muka

I padajućih krič i jauk.

Tu plaća vjeru senjska ruka,

A brod - k'o divski stoji pauk.

III.

Nad gradom Senjom, nebu bliže,

Krševito se brdo diže;

Puk Orlovim ga gnijezdom zove.

Sred rasklimane krši ove,

U tajnu duplju zublja gori.

Već uklanja se tmina zori,

A bura bjesni - brda stenju,

Na žal se bijeli vali penju.

U duplju sjedi čudna četa,

Hreljanović pred njima prvi;

Sred kola stoji knjiga sveta

I stoji halja, na njoj krvi.

Tad ruke složi četa cijela,

Na svetu knjigu se je klela

Ne griješit duše grešnim čime

I suditi u Božje ime.

Venjer smrtolik dršćuć stoji,

Hreljanović mu reče: "Čuj,

Brodovođo, gle zbora tuj

Da pravedan ti sud sad kroji.

Glavarom jesi broda bio,

A kršćanska te posla vlast;

Gusarom jesi biti smio

I zgazio si krst i čast.

Ti poštenu nam dade vjeru

I zgazi vjeru - Venijeru,

Ti varkom ubiv brata moga,

Uvrijedio si Krista Boga.

Ti zator snov'o Senju gradu,

Slobodi staroj kopat grob,

Uništit u nas bansku vladu,

A Hrvat da ti bude rob.

Po složnom ovog suda glasu

Zauvijek ti plaća - vješala su,

I tvomu slavnom brodu kob:

U senjskoj luci bud' mu grob.

Nek znade svijetla Signorija

Da zalud reži vaša zmija

Da glave dođe našem domu,

Hrvaćanin je svoj u svomu.

O zlatnom lancu što ga resi,

Junaci, neka se objesi!"

Zaruknu Mlečić kao zvijer.

I dahnu zadnji dah Venjer.

Uminu nojca, sinu dan

I posljednja već bljednu zvijezda:

Je l' istina to, je li san?

Vrh Orlova gle kršna gnijezda

O zlatnom lancu tijelo visi.

Ta čije ono blijedo lice?

Je l' Turčina? Je l' ubojice?

Ha! Znam ga, znam! Venjeru, ti si!

Uminu nojca, sinu dan,

Silovita već bura jenja,

Svud more glatko kao dlan.

A podno slavnog grada Senja

Sakupila se sila puka,

Pa lavljem brodu jarbol ruši

I barjak trga, tijelo buši;

A grob mu bude senjska luka.

Davnine slavne čudne zgode,

Neumrle nam priče slavlja

I danas bura, mili rode,

Vrh Orlovog ti gnijezda javlja.

I tebi, sinko, kao brdo

Bud' srce stalno, smjelo, tvrdo!

Slobodnjak budi, budi svoj:

Vjekovat mili dom će tvoj!