Povjestice/Anka Neretvanka
| ← Gvozdeni div | Povjestice — Anka Neretvanka autor: August Šenoa |
Smrt Petra Svačića → |
- "Žalostan ti danak danas, oj, ti more, more sinje;
- Primakle se našem brijegu crne lađe arapkinje,
- Primakle se ljute guse da nas satru - Bog ih satro!
- Raznosi im, buro, jedra, skrši krmu, božja vatro!
- Spasi, Bože, Dalmaciju, čuvaj moga Radovana!"
- Tako zbori, tako plače neretvanskog žena bana.
- Uspela se mlada žena bijelom dvoru na krunište;
- Tu joj oko niz vrleti na pučini nešto ište.
- A što ište? Zašto plače? Zašto gleda niz pučinu?
- Sa svom četom ban je poš'o proti vragu Arapinu.
- Bjesni more, grme gore, prska pjena put nebesa,
- Oblak tamni muklo zamni i tisuću sipa krijesa;
- Bjesni more, grme gore, a gromorna sred mejdana
- Tu arapske lađe lete, tamo šajke Neretvana.
- Kao kreljut morskoj zmiji prorokov se barjak vije,
- K'o galebu bijelo pero stijeg mi krstaš lijepo sije.
- Ljut je mejdan, ljući bojak, plav se o plav ljuto rva,
- A međ svimi na mejdanu banova je šajka prva;
- Ljut je mejdan, ljući bojak, more grmi i grohoće,
- Cika - cika, piska - piska, nu pobijedit - Bože! - tko će?
- Anka gleda - srce kuca - oko sijevnu - željno vreba:
- "Silni Bože!" kliče Anka "šalji pomoć, pomoć s neba!
- Gle radosti! - Arap bježi. - Brže-bolje, oj, šajkaši!
- Tako valja! - Hvala Bogu! - Pobijediše momci naši.
- Ali što to? - Šta će sada? - Sveti Bože! - Pogan stao.
- Joj! Utonu krstaš barjak - s njime muž moj! Jao! Jao!"
- Pao krstaš, pogan dobi - a od vala sve do žala
- Ori ljuta zaorija: "Pobijedismo! Alah! Alah!"
- Već dopade pogan brijegu, već se uz krš u grad penje:
- "Alah! Alah!" grmi gora. "Alah! Alah!" ječi stijenje.
- A banica sirotica, jadom, strahom ophrvana,
- Leti u dvor, pa uhvati vojnova si konja vrana,
- Uzjaha ga, potjera ga, teško tiše, tiho zbori:
- "Oj, konjiću, ovili se, odnesi me kršnoj gori!"
- A konjić joj leti, leti i uz krši, niz vrleti,
- Al' prokleta za njom četa uz krš, niz krš ljuta leti,
- A konjić joj leti, leti kao vila bjegunica,
- Plamen diše - leti više - jedva mi se zemlje tica.
- Ogrli ga lijepa Anka - već sumrtva gine, dršće,
- Već se četa primaknula - shvatiti je Arap mrk će.
- "Ej, konjiću!" viknu Anka, "mrijeti valja! Već je dosta!
- Bože!" vrisnu, sunovrace sunula u ponor s mosta!
- Zastrlo se nebo tamom, zanjihao vrh se strmi,
- A od krši sve do krši tužna jeka tužno grmi,
- Orila se u dubini Ankina vrh kršna groba.
- A to narod spominjao - spominjao dugo doba.