Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Vladislav Varnenčik

52. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Vladislav Varnenčik

Još 8. ožujka 1440. utanačio je poljski kralj Vladislav ugovor s poslanicima kraljevina Ugarske i Hrvatske. Vla­dislav se obvezao, da će: 1. potvrditi sve stare pravice; 2. vratiti Ugar­skoj bez otkupnine šipuške gradove, što ih je kralj Sigismund založio ocu njegovu; 3. s poljskom vojskom braniti Ugarsku i Hrvatsku od Tu­raka i drugih neprijatelja; 4. kraljici Barbari (Celjskoj) onemogućiti po­vratak na kraljev dvor; 5. priznati Ladislava Posmrtnoga svojim nasljed­nikom, ne bude li od Jelisave imao sina.1 Na poziv privrženika svojih udje poljski kralj Vladislav 19. svibnja 1440. u Budim. Ovdje se 29. lipnja držao izborni sabor, na koji dodjoše takodjer Jelisavini rodjaci: Ladi­slav Gorjanski i Dioniz Seč. Velikaši i plemići proglase ništetnim krunisanje nedoraslog Ladislava Posmrtnoga. Nato jednoglasno izaberu Vladi-slava kraljem ugarsko-hrvatskim. O tome predade kralju palatin Lovro Hedervar ispravu, koju je svojim pečatima ovjerovilo 88 velikaša; medju ovima bijaše i Nikola Iločki, koji je ostavio kraljicu Jelisavu.2 Sutradan se opazilo, da je krune nestalo iz kovčega, u kojemu se čuvala. Krunu je naime još u veljači g. 1440. dala iz Višegrada ukrasti kraljica Jelisava po Jeleni Kotanerici, dadilji svoje kćeri, ne bi li time zapriječila kruni­sanje Vladislava. No sabor zaključi, da će Vladislava okruniti onom krunom, koja se nalazi u grobnici sv. Stjepana. To se i dogodilo 17. srpnja u Stolnom Biogradu. Krunisanje je obavio ostrogonski nadbiskup Dioniz Seč.3

Kraljica Jelisava odluči, da će svome sinu Ladislavu silom oružja sačuvati baštinu očevu. Krunu sv. Stjepana povjeri njemačkomu caru Fridriku III., koga učini skrbnikom Ladislava Posmrtnoga. U svoju službu uzme ostatke huzitskih četa iz Češke. Njihov kapetan Ivan J iskra zapo-sjedne slovačke županije, koje priznadu Ladislava Posmrtnoga. — Jelisava je mnogo pomoći očekivala iz Hrvatske. Ovdje uz nju pristajahu knezovi : Celjski, Gorjanski, Frankopani, Kurjakovići, Ivan Korogj i Vladislav Titu-šević, gospodar Blinje. I doista sabere mačvanski ban Ladislav Gor­anski vojsku, s kojom (na jesen god. 1440.) pohiti preko Drave u pomoć kraljici Jelisavi. No Gorjanski bude razbijen kod Bataszeka blizu .Muhača, gdje ga dočekaše: knez Nikola Iločki i severinski ban Ivan Hunjad.4 Ova pobjeda razveseli kralja Vladislava. On imenuje Ivana Hunjada vojvodom erdeljskim i županom temešvarskim. Nikola Iločki postade mač-vanskim banom mjesto Ladislava Gorjanskoga, koji bude lišen ove časti.

Da se Jelisava održi u sjevernoj i zapadnoj Ugarskoj, morala je mnogo trošiti na češke plaćenike. Zato je redomice zalagala gradove i dragocjenosti svoje. Dosta su za nju žrtvovali i knezovi Celjski. Oni saberu vojsku, koju je vodio češki plaćenik Ivan Vitovec (,,pan Jan"). Proti Celjskima krene Stjepan Banić („Banffv") od Lendave s kraljevskom vojskom, ali ga Vitovec 1. ožujka 1441. hametom potuče kod Samobora. U tome boju pogibe 1500 Magjara i Poljaka. Pobjedonosni Vitovec krene nato u zapadnu Ugarsku, gdje se nalazio sam kralj. Ali se Vladislav 19. travnja kod Subotišta izmirio sa knezovima Celjskim, koji ga napokon priznadoše kraljem svojim.6 Odsada je gotovo čitava Hrvatska pristajala uz Vladislava. No zato se u Ugarskoj nastavio gradjanski rat, premda je kralj Vladislav ozbiljno nastojao, da se pomiri s Jelisavom.

Sultan Murat htjede prilike u Ugarskoj i Hrvatskoj izrabiti u svoju korist. Već g. 1440. dodje on s velikom vojskom pod Biograd, da osvoji ovu znamenitu tvrdju. Turci su Biograd opsjedali više mjeseci. U tvrdji je zapovijedao vranski prior Ivan Talovac, koji sretno odbije sve juriše turske. Tom prigodom služilo je Talovcu i novo oružje: puška, koja se prviput spominje u našim stranama. Izgubivši 17.000 ljudi, morade se Murat bez uspjeha vratiti u Drinopolje.6 Slijedeće godine (1441.) dodju Turci opet do Biograda, a g. 1442. dvaput provale u Erdelj, odakle ih je samo osobnim junaštvom odbijao Ivan Hunjad.

Da ne bude veće nesreće, dodje sada u Ugarsku kardinal Julijan Cesarini. Kao poslanik pape Eugena IV. uze Julijan nastojati, da Vladi­slava izmiri s Jelisavom, pa .da onda Vladislav povede križarsku vojnu na Turke. Kardinalu podje za rukom, te je 16. prosinca 1442. izmirio dosadašnje protivnike. No tri dana iza toga umre kraljica jelisava.7 Nje­zini pristaše (Ladislav Gorjanski, Ivan Jiskra i Dioniz Seč) nastave rato­vanje pomoću cara Fridrika III. Istom ljeti g. 1443. bude ugovoreno primirje na 2 godine, da Vladislav uzmogne poći u rat na Turke.

Na jesen g. 1443. započne prva vojna na Turke. Vladislav podje 9. kolovoza iz Budima osobno u rat, premda nije imao više od 25.000 voj­nika. Pravi je vojvoda Ivan Hunjad. Uz Vladislava nalazi se i srpski despot Gjorgje Branković, kojemu su Turci ugrabili čitavu Srbiju. Potukavši 3. studenoga Turke kod Niša, dopre Vladislav pobjedonosno preko Srbije u Bugarsku i zauzme Sofiju. Medjutim je nastala oštra zima. Naskoro je uzmanjkalo hrane, osobito za konje. Uz to su Turci držali klance izmedju Sofije i Plovdiva. Hunjad je uvidio, da zimi ne će moći dalje napredovati. Odlučivši, da će na proljeće vojnu nastaviti, vrati se Vladislav početkom veljače g. 1444. slavodobitno u Budim. I na tome povratku pobijedio je Hunjad 5. siječnja 1444. Turke kod Kunovice.8

Ova „zimska vojna" ohrabri kršćane, a uplaši Turke. Medju Arba­nasima bukne ustanak, koji je predvodio Juraj Kastriotić (prozvan „Skenderbeg"). Kastriotić javi kralju Vladislavu, da će mu sa 30.000 Arbanasa pomagati protiv Turaka. Papa uze nastojati, da kršćanske države sastave ratnu mornaricu, koja bi azijskim Turcima zapriječila prijelaz u Evropu. Ovolike priprave sklonu sultana, te on Vladislavu ponudi mir na 10 godina. Mir bude potpisan 13. srpnja 1444. uSegedinu. Po tome miru ostaje Bugarska i nadalje Turskoj, dočim Vlaška dolazi pod vrhovnu vlast krune sv. Stjepana, a Srbija se vraća despotu. Vladislav je naskoro požalio, što se izmirio s Turcima. Dodje mu naime vijest, da je sultan Murat otišao u Malu Aziju, da svlada karamanskoga kneza Ibrahima. Istodobno je u Helespont stigla ujedinjena kršćanska mornarica, koja je imala namjeru, da Muratu zapriječi povratak u Evropu. I bizantski car Ivan VIII. zamoli kralja Vladislava, neka ne vjeruje sultanu. Napokon je i kardinal Julijan stao Vladislava odvraćati od mira s vjerolomnim Turcima. Zato već 4. kolo­voza 1444. kraljevsko vijeće zabaci segedinski mir, te odluči, da se ima bez oklijevanja povesti novi rat na Turke.9

Oko 20. rujna 1444. prijedje kralj Vladislav preko Dunava. Sa sobom je vodio samo 16.000 vojnika, medju kojima se nalazio i Franko Talovac s Hrvatima. Despot Branković nije sudjelovao na toj vojni. On dapače ne htjede ni Kastriotiću dozvoliti prijelaz preko Srbije, kad je Vladislavu u pomoć vodio Arbanase. Kod Nikopolja pridruži se Vladislavu vlaški vojvoda Drakul sa 4000 ljudi. Da ne mora prelaziti preko Balkana, krene Vladislav prema Crnome moru, odakle će poći do Drinopolja. No kod Varne doznade, da protiv njega dolazi sultan Murat, koji je sretno pre­šao iz Azije u Evropu. I doista dodje 10. studenoga 1444. kod Varne do osudne bitke. Premda je Turaka bilo do 100.000, ipak ih junački Hunjad natjera u bijeg. Ali na koncu bitke pogibe mladi kralj Vladislav, komu je povijest radi toga dala pridjevak „Varnenčik". Pogibe i kardinal julijan sa 2 biskupa. Sada morade Hunjad uzmaknuti s preostalom vojskom, a Murat ostade pobjednikom.10 Bitka kod Varne utvrdi tursku vlast na Balkanskom poluotoku za nekoliko stoljeća.

Dok su trajale borbe za prijestolje i ratovi s Turcima, znatno se umanjila Hrvatska. Humski knez*Stjepan Vukčić Kosaca, sinovac i nasljed­nik Sandalja Hranića, osvoji koncem g. 1440. grad Omiš s oblastima: „Neretva" i „Poljica". Neretva ostade knezu humskomu i nadalje, dočim su Omiš i Poljice početkom g. 1444 došle pod vlast republike mletačke.11

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Albreht i Jelisava		Gubernator Ivan Hunjad