Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Gubernator Ivan Hunjad

53. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Gubernator Ivan Hunjad

Dugo se nije vjerovalo, da je kralj Vladislav poginuo u bici kod Varne. Pripovijedalo se, da Vladislav živi u Poljskoj. To je tvrdio i palatin Lovro Hedervar. Istom 26. travnja 1445. dodju prelati, velikaši, plemići i zastupnici gradova u Peštu, da odluče o sudbini Ugarske i Hrvatske. Poslije duljeg raspravljanja bude stvoren ovaj zaključak: „Ako se Vladislav ne vrati do 30. svibnja, ili ako dotle poslanici — poslani u Poljsku — ne priopće nedvojbenih vijesti o životu njegovu, tada ćemo svi zajedno za svoga kralja primiti Ladislava Posmrt­noga". Pošto se Ladislav s kraljevskom krunom nalazio kod svoga skrb­nika cara Fridrika III., zaključuje sabor, da Fridrik u spomenutom slučaju mora odmah predati Ladislava i krunu. Ako toga ne učini, „ne smatramo se" vele staleži „više obvezani prema Ladislavu, te ćemo prema prijekim potrebama kraljevstva izabrati takvoga kralja i vladara, koji će kraljev­stvo moći oslobobiti od sadašnjih pogibelji i nevolja".1

Poslanici iz Poljske donesu vijest, da Vladislav doista više ne živi. Nato se (u kolovozu godine 1445.) odlična ugarska i hrvatska gospoda zapute u Beč, da od Fridrika zatraže Ladislava, da ga uzmognu okru­niti. Fridrik im odgovori, da Ladislava ne može predati, — jer isto zahti­jevaju Česi i Austrijanci, kojima je takodjer vladar, — a novo krunisanje nije potrebno. Sada se jave dva kandidata za ugarsko-hrvatsko prijestolje. Palatin uze raditi za Karla, sina burgundskoga vojvode Filipa Dobroga, a neki velikaši za aragonskoga i napuljskoga kralja Alfonza. Početkom ožujka g. 1446. sastade se u Stolnom Biogradu sabor, koji ogromnom ve­ćinom pristane uz Ladislava Posmrtnoga; dok pak Ladislav ne odraste, upravljat će državom poseban gubernator. Podjedno je sabor zaključio, da se prije izbora gubernatora ima dići vojska na Celjske knezove: Fridrika i Ulrika.2 Ovi su naime za bezvladja počinili mnogo zla u Hrvat­skoj. Kad je početkom g. 1445. umro ban Matko Talovac, proglasiše se Fridrik i Ulrik Celjski „banovima čitave Slavonije". Njihov je vojvoda Ivan Vitovec osvajao gradove zagrebačke biskupije i priorata vranskoga. Redo­mice je na proljeće g. 1445. zauzeo Gumnik (Bosiljevo), Garić, Racu, Hrastovicu, Gore i oba Pakraca. Prigodom juriša na Hrastovicu izgubio je Vitovec jedno oko, a kod obrane Pakraca pogibe vranski prior Ivan Talovac. Iza toga zauze Vitovec grad Gjurgjevac, koji je pripadao Talovcima; Gjurgjevac se predao tek iza dulje obrane. — Ivan Hunjad sabere 15.000 vojnika i prijedje preko Drave. Magjari su u travnju i svibnju 1446. poput Turaka pustošili plodnu Podravinu i Medjumurju Hunjad je četovao takodjer u južnoj Štajerskoj, radi čega se 11. lipnja 1446. morao ispričati caru Fridriku III. Hunjad zauze gradove^ Gjurgjevac, Legrad i Koprivnicu, dočim je uzalud opsjedao Varaždin i Čakovac.3 — Početkom lipnja g. 1446. sastade se na Rakoškom polju kod Pešte sabor, da bira gubernatora. Sabor je najprije zaključio, da svatko mora povratiti ona imanja, što ih je ugrabio; neka se odmah poruše sve tvrdje osim onih na granici, koje služe za obranu domovine. Nato je sabor odredio prava i dužnosti gubernatora.

Budući gubernator imat će takvu vlast, kakvu bi imao i kralj. Ipak ne će moći nadbiskupije i veće opatije podjelivati bez znanja i privole svojih savjetnika. Isto tako ne će moći bez privole državljana koga osuditi radi veleizdaje, a niti takve osudjenike pomilovati bez zahtjeva prelata (crkvenih dostojanstvenika), baruna (državnih dosto­janstvenika) i državljana (velikaša, plemića i gradjana). Nadzor nad kra­ljevskim prihodima povjerit će se prelatima i barunima, da prosude, kako da s njima raspolaže gubernator. Radi kovanja krivih novaca, tvorenja krivih pečata, radi podrrfetanja vatre ili prinašarija patvorenih povelja, te radi dovadjanja tudje vojske mora svaki plemić i velikaš izgubiti svoj posjed. Ovakav posjed pripada kruni poput onoga posjeda, kojemu je vlasnik izumro bez potomaka. Ako takav posjed nema više od 32 sesije (selišta), može ga gubernator darovati onomu, tko će vjerno služiti svetoj kruni; no veće posjede ne smije cijepati, pa ih onda podjeljivati, već ih mora pridržati za svetu krunu, da s njima raspolaže kralj, kad odraste.4 Na duhovski ponedjelak 6. lipnja 1446. bude Hunjad izabran guber­natorom.5 Još istoga dana položi on svečanu prisegu, a netom stvorene odredbe glede gubernatorovih prava potvrdi onim pečatom, kojim se služio kao vojvoda erdeljski. Nato imenuje banom Slavonije svoga nećaka Ivana Sekelja, koga hrvatska narodna pjesma zove „banović Sekula". Uz to je Sekelj dobio grad Gjurgjevac i postao upraviteljem bogate priorije vranske. Ipak nije bio dosta jak, da skuči Fridrika Celjskoga i njegova sina Ulrika. Ovi se i nadalje zovu banovima slavonskim, te gotovo samo­stalno vladaju u zapadnom dijelu Slavonije. — U Hrvatskoj i Dalmaciji bijaše banom Petar Talovac, komu pomaže njegov brat Franko. No Petru se ne će pokoravati premoćni knezovi Kurjakovići i Frankopani. Uz to mu prijeti bosanski kralj Stjepan Toma, nezakoniti sin Stjepana Ostoje. Toma je koncem g. 1443. naslijedio Tvrtka Tvrtkovića. On je odmah Mle­čanima javio, da je sjeo na prijestolje pokojnoga svoga strica Tvrtka Tvrtkovića; podjedno ih je zamolio, neka dobrohotno susreću njegove podanike, koji će zalaziti u mletačke zemlje (u Dalmaciju), kao što su ih susretali za života strica njegova. Mletačka je republika uvažila molbu kralja Stjepana Tome, te je 20. prosinca godine 1443. uputila svoje pred­stojnike u Zadru, neka se dobro slažu s podanicima kralja bosanskoga.13 No Tvrtko je 2. rujna god. 1427. u Bobovcu izdao povelju, kojom svoga rodjaka Hermana Celjskoga imenuje svojim nasljednikom na prijestolju bosanskom za slučaj, ako bi Tvrtko umro bez potomaka.7 Pošto je Tvrtko godine 1443. doista umro bez izravnih potomaka, mislio ga je naslije­diti Fridrik, sin Hermana Celjskoga. Ali Ivan Hunjad izradi, da je kralj Vladislav Varnenčik potvrdio Stjepana Tomu za kralja bosanskoga. To nam kaže sam kralj Toma u listini, koju je 3. lipnja 1444. izdao u gradu Bobovcu.8 Da mu katolici pomažu u borbi s Turcima, ostavi Toma po nagovoru pape Eugena IV. u kolovozu g. 1444. bogumilsku vjeru.9 Kao katolik steče Toma prijatelja medju Hrvatima; zato i uze g. 1446. naslov: „kralj Dalmacije i Hrvatom".10 Gubernator Ivan Hunjad pokrene g. 1448. novu vojnu na Turke, da osveti smrt kralja Vladislava. Pustošeći Srbiju (jer mu se ne htjede pri­družiti despot Branković) dopre 17. listopada sa 34.000 vojnika na Ko­sovo polje. Ovdje ga dočeka sultan Murat II. sa 120.000 Turaka. Bitka je trajala 3 dana (18.—20. listopada), a svršila se potpunim porazom kršćanske vojske. U boju pade 17.000 kršćana, medju njima takodjer Ivan Sekelj i Franko Talovac. Gubernator uteče u Srbiju, gdje ga zarobi despot Branković. Hunjad ostade zatvoren u Smederevu do konca g. 1448. Prije oslobodjenja svoga morao je despotu platiti 100.000 dukata, kao naknadu za štete, što ih je u Srbiji počinila vojska ugarska.11 Hunjad je godine 1449.—1452. ratovao s Ivanom Giskrom. Ovaj se kroz čitavo to vrijeme zove „kapetan gornjih strana", te samostalno vlada u sjevernoj Ugarskoj. Istodobno se nastavljaju smutnje u južnoj Hrvatskoj. Ban Petar Talovac ratuje s nepokornim velikašima, a bosanski vojvoda Stjepan Vukčić Kosaca sa Dubrovnikom (g. 1451.—1453.). Pošto je Kosači god. 1448. car Fridrik III. podijelio naslov „herceg od sv. Save", dobila je njegova oblast (Humska zemlja) ime „Hercegovina."12 Kosaca je toli jak, da pred njim strepi i njegov zet: bosanski kralj Stjepan Toma. Ovim borbama opet se okoristiše lukavi Mlečani; oni naime g. 1452. zaposje-doše: Krajinu i Neretvu, zemlje hercega Kosače.13

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Vladislav Varnenčik		Ladislav Posmrtni