Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Albreht i Jelisava

51. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Albreht i Jelisava

Pošto kralj Sigismund nije imao sina, po­stade njegova kći Jelisava jedinom baštinicom triju kraljevina: Ugarske, Hrvatske i Češke. Protiv Jelisave ustade rodjena joj majka Barbara Celjska („Crna kraljica"). Premda bijaše Barbara već u 45. godini, ipak se htjede udati za 14-godišnjega poljskoga kralja Vladislava, ne bi li tako zadržala vlast u svojoj ruci. Barbaru je pomagao njezin brat Fridrik Celjski. On joj bijaše ravan i po svojoj ćudi, jer je g. 1422. ubio svoju ženu Jelisavu Frankopan, pa uzeo Veroniku Desinićevu. No protiv Barbare ustade Al­breht Austrijski, muž njezine kćeri Jelisave. Albreht dade Barbaru zatvoriti u Požun, da mu ne pravi spletke. Medjutim se već biskupi i velikaši iz Ugarske i Hrvatske sastadoše u Požunu. Ovdje budu Jelisava i Albreht 18. prosinca god. 1437. izabrani za kralja i kraljicu „Ugarske, Hrvatske i Dalmacije".1 Nato se Albreht i Jelisava zapute u Stolni Biograd, gdje se 1. siječnja 1438. obavilo njihovo krunisanje.2

Albreht bude 18. ožujka 1438. jednoglasno izabran za cara njemač­koga. On podje i u Prag, gdje ga 29. lipnja 1438. jedan dio Čeha okruni za kralja svoga. No mnogi Česi izaberu poljskoga kraljevića Kazimira, brata Vladislavova. Albreht ostade u Češkoj godinu dana, ratujući s polj­skom strankom. Za to su vrijeme u Hrvatskoj vladali Talovci. Matko Talovac bijaše od g. 1435. „ban čitave Slavonije". On je držao Srebrenik u Usori, a Prodavić i Gjurgjevac u Podravini. Njegov brat Petar, po­sjednik Sinja i čitave župe cetinske, postade g. 1438. „banom Hrvatske i Dalmacije".3 Franko Talovac bijaše ban severinski i župan temeški, a naj-mladji brat Ivan bio je prior vranski. Dok je Albreht boravio u Češkoj, provale Turci (g. 1438.) u Erdelj. Tu su palili i robili 6 tjedana, uhvatili 70.000 ljudi, pa se onda vratili kući. Ova nesreća bijaše povodom, da se u Budimu mjeseca svibnja g. 1439. sastao sabor, koji je skučio kraljevsku vlast. Odsada može kralj jedino po savjetu državnih staleža imenovati palatina, koji će biti po­srednik izmedju kralja i naroda. Kralj mora stalno živjeti u Ugarskoj, da uzmogne braniti državu svoju. Bez privole državnih staleža ne smije kralj mijenjati novac, dapače ni udavati svoje kćeri. Svećenstvo je oslobodjeno od svih poreza. Plemići ne moraju ratovati izvan države. Kralj ne smije strancima dijeliti imanja i službe (crkvene, državne i vojničke); isto tako ne smiju ni velikaši na svojim imanjima namještati strance. Krunske posjede ne smije kralj prodati ili založiti; jednako ne smije niti imanja izu-mrlih obitelji prodavati, već ih može samo kao nagradu dijeliti, i to je­dino domaćim ljudima. Kralj mora plaćati svoje vojnike i banderije dr­žavnih dostojanstvenika. Sve ove zaključke potvrdio je kralj Albreht 29. svibnja 1439., samo da uzmogne od sabora dobiti vojsku za rat na Turke.

„Corpus juriš hungarici" (izdanje od god. 1899.), str. 278.-299.

Nato je ugarski sabor 30. svibnja 1439. zaključio ratna Turke; vojska se imade do konca srpnja g. 1439. sakupiti u Segedinu, a vodit će ju sam kralj. — Medjutim je početkom lipnja sultan Murat II. digao dvije vojske, da konačno pokori Srbiju. Despot ga je čekao u tvrdom Smederevu. No kada se gradu približio sam sultan sa 130.000 Turaka, uteče Branković u Segedin. Ovdje se već 29. srpnja nalazio kralj Albreht s kra­ljicom Jelisavom. Ugarski se velikaši slabo odazvaše saborskome zaključku. Na vojnu je naime došlo tek 25.000 ljudi. Ova vojska nije bila dovoljna, da podje oslobadjati Smederevo. Ipak se Albreht iz Segedina zaputi do Slankamena. Vruće godišnje doba učini nezdravim boravak u močvarnim krajevima uz Dunav i Tisu. U vojsci se pojavi srdobolja, od koje oboli i Albreht. U to stiže vijest, da je Murat 27. kolovoza zauzeo Smederevo, što ga je despotov sin Grgur Branković 3 mjeseca junački branio. Sada obuze vojsku neki strah, te se počne razilaziti. Kralj sazove 17. rujna u taboru kod Titelja ratno vijeće, u kome bijahu mnogi biskupi i velikaši, medju ostalima takodjer: Matko i Franko Talovac, Ladislav Morović, Ivan Korogj, Ladislav Gorjanski i junački Ivan Hunjad, komu narodna pjesma dade ime „Sibinjanin Janko".5 Ivan Hunjad bijaše sin Vlaha (Rumunja) Vojka, koji je pridjev „Hunjad" dobio zato, što je zajedno sa svojom braćom Magasom i Radulom stekao grad Hunjad u Erdelju. Vojk Hunjad bijaše u vojničkoj službi biskupa zagrebačkoga, a kasnije vitez na dvoru kralja Sigismunda, koji je njegovu rodu 18. listopada 1403. potvrdio posjed grada Hunjada. U toj listini spominje se prviput Vojkov sin Ivan Hunjad, koji je imao još 2 brata (Ivana i Vojka). Kada je Sigismund g. 1414. polazio u Achen, da se kruni za kralja njemačkoga, pratio ga je mladi Ivan Hunjad; jednako je Ivan g. 1420. pratio Sigismunda u rat na češke Huzite. Ivan je poput oca svoga službovao na kraljevskom dvoru; to se vidi iz listine od 17. siječnja 1434., u kojoj Sigismund veli: „odličan vitez našega dvora Ivan prozvan Vlah, sin nekadašnjega Vojka od Hunjada". Na grobu Ivana Hunjada u erdeljskom Biograda nalazi se spomenploča sa grbovima njegova oca i majke, kako to bijaše običajno u srednjem vijeku. Grb Ivanove majke posve je isti kao grb hrvatske plemićke obitelji Gospodičić de Zapolja (vuk sa zvijezdom i polu­mjesecom). Po tom sudimo, da je Ivan Hunjad po svojoj majci hrvatskoga porijekla. Time se podjedno može protumačiti, kako se naša obitelj Zapolja kasnije u vrijeme kralja Matije Korvina, sina Ivana Hunjada, mogla uzdići do najviših državnih časti. Ivan Hunjad imao je i maćuhu Jelisavu Moržinaj, koja se po smrti njegova oca Vojka preudala za Jaroslava Čolnokošija.

Ratno vijeće zaključi, da se vojna odgadja do proljeća g. 1440. Osim narodne vojske ima se dići i što više plaće­nika. Da kralj uzmogne plaćenike uzdržavati, mora svaka kuća doprinijeti po 100 denara kao ratni porez.6 Teleki: Hunvadiak kora, sv. X. str. 70.—73. Isprava kaže, da 150 denara čin jedan zlatan forint (dukat).

Nato se bolesni Albreht dade voziti prema Beču, ali 27. listopada 1439. umre na putu u selu Neszmelv kod Ostrogona u 42. godini života svoga.7 Albreht nije ostavio sina, nego samo trudnu udovicu i 2 kćeri (Anu i Jelisavu.) Da li će kraljica Jelisava roditi sina ili kćer, to se naravno nije moglo znati. Ali dotle pripada prijestolje njoj, kao kćeri Sigismundovoj. I doista preuzme ona vladu, na koju je utjecala već za života Albrehtova. Uz kraljicu vladala je dvorska stranka, koju su činili rodjaci njezini. Medju ovima ističe se Jelisavin ujak Fridrik Celjski sa svojim sinom Ulrikom. Svomu sestriću Ladislavu Gorjanskomu, banu mačvanskomu, predade Je­lisava brigu, da u Višegradu čuva krunu i krunidbene znakove. Rodjaka pak Dioniza Seča učini nadbiskupom ostrogonskim.8 — Naskoro se nadju ljudi, koji su prijekim okom gledali, kako se na kraljevskomu dvoru bane rodjaci Jelisavini. Uz to je manjkao odgovor na pitanje: tko će voditi vojsku, kad na Ugarsku i Hrvatsku navale Turci ? U tako ozbiljno doba mora državom upravljati junački vladar, a ne slaba žena. — Ova briga dovede hrvatske i ugarske velikaše 1. siječnja 1440. na sabor u Budim. Da ne moraju zabaciti nasljedno pravo Jelisavino, predlože gospoda, neka se kraljica po drugiput udade. Kandidata joj nadju najprije u osobi La­zara, sina despota Gjorgja Brankovićeva. Jelisava odbije Lazara iz vjerskih razloga, premda je njegova sestra Katarina bila udata za Ulrika Celj­skoga. Nato joj Ladislav Gorjanski predloži VI adi slava, kralja polj­skoga. Jelisava se opirala toj osnovi, jer je Vladislavu tek 16, a njoj 30 godina. Da se ukloni velikašima, uteče kraljica u Višegrad. Onamo podje za njom Ulrik Celjski, koji ju nagovori, neka barem prividno po­pusti molbama velikaša svojih.9 Pod vodstvom bana Matka Talovca krene 18. siječnja 1440. iz Bu-dima sjajno poslanstvo i dodje 24. siječnja 1440. u Krakov, da Vladislavu ponudi ruku Jelisavinu. Vladislav se dugo opirao toj nenaravnoj ženidbi. No velikaši ga upozore, da to traže viši državni interesi. Oni mu doka­zivahu, da će jedino kao kralj Poljske, Ugarske i Hrvatske moći kršćan­stvo spasiti od sile turske. Istom 6. ožujka dade Vladislav privolu svoju, lijući gorke suze.10 Medjutim je kraljica Jelisava 22. veljače 1440. u Ko-moranu rodila sina Ladislava, koji dobije pridjevak „Posmrtni", jer se rodio iza smrti oca svoga. Kraljica odmah šalje u Krakov glasnika, po kojemu javlja, da ne pristaje na udaju. Podjedno odluči, da će preteći kralja poljskoga. Zato dade sina svoga na same Duhove 15. svibnja 1440. u Stolnom Biogradu okruniti pravom krunom sv. Stjepana. Drugi krunidbeni znakovi (jabuka, mač i dvostruki križ) bijahu krivotvoreni. Prisutni se velikaši i plemići odmah poklone djetetu Ladislavu, kao zakonitom kralju svome.11 Uz druge bijahu prisutni: Ulrik Celjski, Nikola Iločki i Bartol Frankopan. Krunisanje je obavio ostrogonski nadbiskup Dioniz Seč; on je pomazao malenoga kralja, mjesto koga je prisegu položila majka mu Jelisava.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Drugo doba vladanja Sigismundova		Vladislav Varnenčik