Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Turci pomažu Zapolji

68. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Turci pomažu Zapolji

Kad je Zapolju izdala ratna sreća, ostave ga i pristaše njegove. Velikaši i plemići ugarski pristanu većinom uz Fer­dinanda, koji bude ponovno biran za kralja. Nato se dade Ferdinand 3. studenoga 1527. svečano okruniti u Stolnom Biogradu. Hrvati priznadoše to krunisanje. Sam biskup Šimun Erdedi prisegne 7. siječnja 1528. u Ostrogonu vjernost kralju Ferdinandu, koji nato 18. siječnja 1528. pozove staleže u Slavoniji, neka se pokore banovima Ivanu Karloviću i Franji Bacanu.1 — Zapolja uzmakne u Erdelj, odakle uteče u Poljsku. On je od­sada nastojao, daše pomoću vanjskih vlasti domogne prijestolja ugar­skoga. Biskup Jožefić nadje Zapolji saveznika u francuskome kralju Franji I., koji bijaše nepomirljiv protivnik Habsburgovaca;* sam pak Zapolja pošalje u Carigrad svoga poslanika, koji mu 29. veljače 1528. u savez dovede sultana Sulejmana. — Hrvatska je prva iskusila taj savez. Bo­sanski Turci udare na Jajce i zauzmu važan taj grad.2 Sada pade pod vlast tursku i onaj dio Hrvatske izmedju Save, Une i Sane. Početkom listopada g. 1528. provali bosanski paša s 5000 Turaka preko Otočca u Hrvatsku. Turci namjeravahu oplijeniti Kranjsku; no budni Petar Kružić doznade namjeru njihovu. Kranjska se gospoda slože sa banom Karlo-vićem, te 5. listopada dočekaju Turke ispod grada Belaja na rijeci Mrež­nici. Karlović zadobije 18 rana, ali ipak potuče Turke. Karlović je i 20. rujna 1528. potukao mostarskoga pašu kod Udbine.3

Kad je Zapolja bio siguran, da će mu pomoći sultan turski, vrati se na jesen god. 1528. u Erdelj. Posebnim proglasom (24. veljače 1529.) po­zove narod, neka se vrati pod njegovu zastavu, jer će Sulejman satrti pristaše Ferdinandove. Odmah iza toga plane gradjanski rat u Slavoniji, gdje se ponovno digoše Zapoljinci protiv kralja Ferdinanda. Glavni su Zapoljinci: Šimun i Petar Erdedi, Ivan Banić (Banffy), Ivan Tah, Ivan Ernušt i Urban Bacan. Zapoljinci održaše 25. lipnja 1529. sabor u Požegi, gdje su Urbana Bacana izabrali svojim kapetanom.4 Biskup Erdedi, vodja stranke Zapoijine, počne u Zagrebu opsjedati Grič, koji je pristajao uz Ferdinanda. U Griču se nalazio grof Nikola Turn sa 700 Španjolaca, koji su Ferdinandu služili za plaću. Španjolci dobiju pomoć iz Kranjske i Šta­jerske, te onda (13. srpnja) uzmu za uzvrat opsjedati Kaptol i utvrdjeni grad biskupa zagrebačkoga. Španjolci bi valjda i uspjeli, da ih nije (8. rujna) odazvao Ferdinand za obranu Beča.

Vjeran svome obećanju krene Sulejman 10. svibnja 1529. iz Ca­rigrada u rat protiv kralja Ferdinanda. Sa 300.000 Turaka i 300 topova prijedje sultan kod Zemuna preko Save, a kod Osijeka preko Drave. Na Muhačkome polju dočekao ga je Ivan Zapolja sa 500 pristaša svojih. U znak pokornosti poljubi Zapolja ruku Sulejmanovu. Nato ga sultan povede sa sobom do Budima. Ovdje ostade Zapolja sa 3000 janjičara, a Sulej­man ode prema Beču. Ferdinand ostavi u Beču 12.000 vojnika, pa uteče u Prag. Sultan dodje 27. rujna pod Beč i opkoli grad sa svih strana. Opsada je trajala do 14. listopada. No sultan se uvjerio, da još dugo ne će moći zauzeti Beča; zato se zadovolji time, što su njegove čete opli­jenile i poharale Austriju, Štajersku, dapače i Bavarsku. Na povraiku otpo-čine sultan u Budimu. Istom sada predade Zapolji krunu ugarsku, čime ga priznade i zakonitim kraljem. Podjedno se sultan zakune, da će Za­polji kao „bratu svome" pružiti pomoć u „svakoj nuždi" njegovoj.6

Kad je Sulejman otišao iz Ugarske, opet se osmjelio Ferdinand. Nje­gova vojska provali u Ugarsku, te osvoji sjeverne i zapadne krajeve. Budima ipak nije mogla zauzeti. Istodobno bjesnio je gradjanski rat u Slavoniji. Ljudevit Pekri osujeti sabor, što su ga 25. siječnja 1530. u Križevac sazvali Zapoljinci, te pohara imanja zagrebačkoga biskupa Šimuna Erdeda.7 Zapolja je Šimuna Erdeda imenovao banom svojim, a Ivan Banić bude izabran palatinom ugarskim. Gradjanski rat u Slavoniji upotrijebe Turci, koji su u to vrijeme utvrdili Osijek i u njemu uredili svoj tabor.8

Hrvati su oko 20. siječnja 1530. u Topuskom održali sabor, te sasta­vili adresu, u kojoj kralja Ferdinanda mole, neka im što prije pošalje pomoći. Bosanski Turci već osvajaju gradove na granici. Najveća pogibelj prijeti Kostajnici, jer njezin vlasnik — despot Stjepan Berislavić — pregovara s Turcima. Hrvati mole kralja, neka pomiluje zatvorenoga senjskpga bi­skupa Jozefića, koji se kaje, što je nekada služio Zapolji.9 — Nato je Ferdinand 8. ožujka 1530. iz Praga odgovorio Hrvatima, da će uva­žiti njihove želje, premda biskup Jožefić mora još neko vrijeme ostati u zatvoru. Podjedno je kralj 17. ožujka 1530. vojskovodju Ivana Kacijanera imenovao generalom čitave vojske, koja će Hrvatima doći u pomoć iz Kranjske, Štajerske, Koruške i Tirolske.10 Slabo je Kacijaner pomagao Hrvatima, kad ni sam nije imao dosta novaca i ratne zaire. Turci popale Orahovicu i Mikleuš ispod gore Papuk. To otvori oči Hrvatima, te se Ferdinandovci i Zapoljinci počnu dogovarati o miru. Najviše je oko mira nastojao Petar Erdedi, koji 9. lipnja 1530. izrazuje svoj strah, da će Turci pustošeći imanja Ferdinandovaca uništiti i Zapoljince.11 Radilo se o tomu, da dodje do sastanka izmedju Ferdinandovaca i Zapoljinaca. No skoro je došlo i do oružanoga sukoba, jer je Pekri neprestano pustošio imanja Zapoljinaca u Slavoniji, u Bacan u Ugarskoj. Već su Zapoljinci sastavili jaku vojsku (9000 ljudi), da udare na Ferdinandovce. Ipak je prevladao razbor, te u taboru izmedju Dišnika i Novoga Dvora dodje 8. listopada do primirja izmedju Ferdinandovaca i Zapoljinaca.12

Sada je Ferdinand pokušao, ne bi li Sulejmana predobio za sebe. Nikola Jurišić dovede 17. listopada 1530. u Carigrad poslanstvo, po ko­jemu Ferdinand obeća godišnji danak, ako mu sultan prepusti čitavu Ugar­sku. No Sulejman odgovori: Ugarska je moja, jer sam ju mačem osvojio; dadoh ju pak Ivanu Zapolji, koji me je prvi zamolio. Ferdinand mora ustupiti onaj dio Ugarske i Hrvatske, koji se još nalazi u vlasti njegovoj. Vidjelo se, da će naskoro doći do velikog rata. Prvi su to opet iskusili Hrvati. Na jesen g. 1530. prisvojiše Turci sebi Ko baš na ušću Orljave u Savu. Ondje su Turci podigli drvenu tvrdju, iz koje 13. studenoga 1530. poharaše cijelu Posavinu naročito Oporovac, Bijelu Stijenu i posjede braće Svetački. Biskup Erdedi sakupi vojsku, s kojom Ivan Tah udari na Turke, ali bude kod Kobaša hametom potučen. Turci su početkom lipnja g. 1531. opet iz Kobaša harali po županiji požeškoj, odvodeći ljude i stoku.13 — Sulejman se za opsadu Beča spremao čitave god. 1531. Iz Carigrada krene 25. travnja 1532. sa 140.000 Turaka i 120 topova. U Biogradu pridruže mu se bosanski Turci i 15.000 Tatara iz južne Rusije. Sultan krene rav­nim putem prema Beču, dočim su njegove ladje po Dunavu (preko Bu-dima) vozile teške topove i druge sprave za opsjedanje. Na putu se Turci 4. rujna zaustave kod Kiseka. U tome je gradu zapovijedao hrvatski ju­nak Nikola Jurišić. On odluči, da će Turke neko vrijeme zadržati, kako bi se Ferdinand mogao bolje pripraviti kod Beča. Jurišiću podje namjera za rukom, premda je imao samo 700 ljudi. Sultan izgubi kod Kiseka 25 dana. U to vrijeme sabere Ferdinand kod Beča pomoću svoga brata Karla 90.000 pješaka i 30.000 konjanika. Ovo sklone sultana na povratak. Fer­dinand je htio, da progoni Turke, koji su nesmiljeno pustošili Štajersku; ali njemačke se čete odmah vrate kući. Prešavši kod Maribora preko Drave, stigne Sulejman 23. listopada u Vinicu kod Varaždina. Paleći hrvatska sela, dodju Turci do Rasinje, te zauzmu i unište ovaj grad Ljudevita Pekrija. Da što jače postrada Slavonija, razdijele se Turci u 2 vojske. Jednu je sam sultan vodio preko Koprivnice plodnom Podravinom, a drugu veliki vezir Ibrahim preko Križevca u Posavinu. Kudagod je turska vojska pro­lazila, svagdje se čuo jauk naroda hrvatskoga. Turci su na putu popalili sva sela i sve varoši; ostadoše samo tvrdi gradovi, jer Turci nijesu imali vremena a ni opsadnih sprava za osvajanje. Sultan je iz naših krajeva odveo u ropstvo 50.000 ljudi. Istom kod Gorjana poruči vojsci svojoj, neka se primiri, jer je sada stupila na tursko zemljište.14

Jurišićev rodjak Jerolim Zadranin dodje 10. siječnja 1533. u Carigrad, da izmoli mir, a već 11. veljače javlja Hrvatima, da je sultan svojim pa­šama zabranio provaljivanje u hrvatske zemlje.15 Sulejman poruči Ferdi­nandu, da će ga primiti za „sina" svoga, ako mu predade Stolni Biograd. Ferdinand je uvidio, da mu u borbi s Turcima slabo pomaže brat Karlo; zato na jesen g. 1533. prihvati uvjet Sulejmanov, te 6. listopada 1533. javi Hrvatima, da je sklopio primirje sa sultanom.16 — Sada je Zapolja izgu­bio sve pristaše svoje; prodje ih volja, da se u nesretnoj domovini dulje kolju s pristašama Ferdinandovim. Šimun i Petar Erdedi priznadoše Fer­dinanda svojim kialjem 6. kolovoza 1534. na dogovoru u Vašarhelju. Ondje se s kraljem Ferdinandom pomirio takodjer Tomo Nadaždi, koji je baštinio Steničnjak i mnoga druga imanja, što su ih nekada imali Juraj i Ladislav Kanižaj.17 Toga pomirenja nije dočekao ban Ivan Karlović, jer je umro već 9. kolovoza 1531. u Medvedgradu, a pokopan bio u Re­metama kod Pavlina.'8 Namjesnikom banske časti imenuje kralj Ferdinand 27. kolovoza 1531. kninskoga biskupa Andriju Tuškanića; ali ovaj biskup umre na povratku iz Beča u Hrvatsku.19 Nato i Franjo Bacan 30. rujna 1531. zamoli kralja Ferdinanda, neka ga riješi banske časti.20 Sada je kralj želio banom imenovati Ljudevita Pekrija. S njim je kralj vodio dugotrajne pregovore, jer s radilo o tomu, koliku će vojsku kralj uzdržavati za bana.21 Pošto se nije mogao pogoditi s Pekrijem, imenuje kralj 25. svibnja 1533. svojim komesarom Petra Keglevića, nekadašnjega bana jajačkoga. Keglević dobije svu sudačku, upravnu i vojničku vlast u Hrvatskoj i Sla­voniji. Kralj će mu uzdržavati 100 lako oboružanih konjanika, koji će brati po 3 fr. na mjesec. Osim toga dobivat će Keglević mjesečno 150 fr. za svoju plaću i za razne izdatke.22 Petar Keglević nazivao se „namjesnik kra­ljevina Hrvatske i Slavonije". On je po kraljevu nalogu pozvao hrvatske i slavonske staleže, da 24. lipnja 1533. dodju na sabor u Zagreb. Njegovu se pozivu odazvaše mnogi velikaši i plemići, te je to bio prvi zajednički sabor za Hrvatsku i Slavoniju. Ipak su još iste godine održani posebni sabori, i to u Varaždinu za Slavoniju, a u Topuskom za Hrvatsku.23

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Kako je Ferdinand postao kraljem		Ban Petar Keglević