Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Keglević

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

69. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Petar Keglević[uredi]

Hrvati nijesu bili zadovoljni s time, što je kralj Ferdinand imenovao Petra Keglevića banskim namjesnikom. Vidi se to iz adrese, što ju kralju upravlja hrvatsko plemstvo, sabrano 30. studenoga 1534. u gradu Ripaču na rijeci Uni. Plemići mole kralja, neka im „dade bana, koji će u svakom pogledu biti sposoban i dostatan za vršenje tolike službe."1 Protiv djelovanja „komesara" Petra Keglevića us­tadoše takodjer hrvatski velikaši, koji se 26. siječnja 1535. sastadoše u gradu Cetinu.2 Medjutim nije ni sam Keglević želio dulje obnašati svoju čast, jer mu kralj nije slao odredjene plaće. Keglević dapače 11. srpnja 1535. iz svoga grada Kostela u Zagorju otvoreno poruči kralju, da se zahvaljuje na službi. Možda je Keglevića na ovaj odstup sklonula činjenica, da je kralj svome kapetanu Ljudevitu Pekriju za stalno obećao bansku čast, te mu već unaprijed odredio isplatu polovice banske plaće.8

Početkom rujna g. 1535. sastade se u Topuskom hrvatski sabor. Uz brojno plemstvo dodjoše u taj sabor takodjer velikaši: Stjepan Blagajski, Petar Keglević, Franjo Tah, Ivan Alapić, Gašpar Šubić Peranski i 4 Franko-pana, poimence Juraj Slunjski, Vuk Brinjski, Stjepan Ozaljski i Nikola Tržački. Sabor sastavi 9. rujna adresu, koju kralju u Beč odniješe plemići Ivan Tompić i Mihovil Budišić. Adresa je sastavljena dosta oštro. Hrvati naime mole kralja, neka se pobrine, da Hrvatska bude zaštićena od provala turskih i da se u Hrvatskoj vrši pravda, što znači: neka kralj imenuje bana. Već prije 3 godine ustanovilo se u Varaždinu, koliko ima kralj hr­vatskoj gospodi platiti za izvršene službe prema obećanju, što ga na iz­bornom saboru u Cetinu dadoše kraljevi punomoćnici; pa ipak još nije kralj podmirio ovaj obračun. Zato Hrvati poručuju kralju, da se moraju s njime razići, ako ih namjerava pustiti u skrajnoj pogibelji. Neka im kralj izvoli vratiti povelju, što ju na cetinskom saboru dadoše punomoćnici kraljevi. Sabor prosvjeduje i protiv toga, što vlastela iz Ferdinandovih nasljednih zemalja po svojim agentima mame hrvatske kmetove, koji se „bez broja" naseljuju u Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Austriji.4

Ova adresa uplašila je kralja Ferdinanda, te on brzo odgovori Hr­vatima, da ih umiri. Kralj je obećao, da će „bane odmah izabrati i namje­stiti," a kmetovima onemogućiti seobu u austrijske zemlje; svojedobno nagradit će kralj sve Hrvate, koji mu vjerno služe.5 Hrvati su na ugarskome saboru, koji se 19. studenoga 1535. sastao u Požunu, po svojim po­slanicima ishodili zaključak: ,,U kraljevini Slavoniji ozbiljno će se Njeg. Veličanstvo pobrinuti, da se namjesti ban za obranu kraljevine i za po­vratak općega mira."6 Kralj je ugarskome saboru odgovorio, da će imenovati bana i zadovoljiti svim „tegobama", što ih izniješe poslanici kraljevine Sla­vonije. Ipak je sve ostalo kod obećanja, jer Hrvati i nadalje nijesu imali bana, te se u zemlji već tečajem prve polovice g. 1536. veoma teško osje­ćalo bezvladje. — Bez ikakova povoda provali smederevski paša Mahmud Jahiogli sredinom kolovoza g. 1536. u Slavoniju i zauzme Brod na Savi. Turci vele, da su oko Požege osvojili i popalili 39 sela, a u ropstvo odveli do 60.000 Hrvata. Tom prigodom dodje pod tursku vlast lijepa požeška kotlina i plodna Posavina izmedju Broda i Gradiške. Sada pro­pade i stari kaptol sv. Petra (danas selo Kaptol) kod Požege7. Ivan Kašte-lanović javlja 24. kolovoza 1536. kralju, da je Hrvatska dospjela u veliku pogibelj, te se može reći, da je većinom već u turskim rukama8. — Ovo­lika nesreća razjari Hrvate. Oni poruče Ferdinandu, da će sebi izabrati drugoga kralja, ako ih on ne će ili ne može braniti; njima da je svejedno : zvao se hrvatski kralj Ferdinand ili Ivan (Zapolja). Ova je prijetnja ko­ristila. Na jesen g. 1536. pošalje Ferdinand u Hrvatsku nešto vojske pod vodstvom Ivana Kacijanera9; kraljevi pak savjetnici počnu Hrvate tješiti, da će na proljeće g. 1537. sam Ferdinand doći u Hrvatsku i voditi rat na Turke. — Prije početka vojne dodje glas o padu grada Klisa. Turci su već više puta iskusili, da Klisa ne mogu zauzeti na juriš; zato ga naumiše predobiti gladom. Da uzmognu priječiti dovoz hrane, sagrade Turci u neposrednoj blizini Klisa 3 tvrdje: u Solinu, Ozrinu i u Kučini. Tursku je namjeru upoznao kliski i senjski kapetan Petar Kružić. On ishodi, da mu je papa u pomoć poslao 700 Talijana, a Ferdinand grofa Thurna sa 2000 Nijemaca. S ovom vojskom stane Kružić opsjedati novo podignute tvrdjave turske. No kad je Turcima (12. ožujka 1537.) u pomoć došao bosanski beg Amurat, pobjegnu Talijani i Nijemci na ladje. Na tome bijegu izgubi život i junački Kružić. Doznavši za njegovu smrt, predade se po­sada kliska pod uvjetom, da smije slobodno otići u Senj10. Tako je Senj pomnožao broj „Uskoka" svojih.

Do početka rujna g. 1537. sabralo se u Koprivnici 16.000 pješaka i 8000 konjanika. To bijahu vojnici iz Hrvatske, Kranjske, Štajerske, Ko­ruške, Tirolske, Austrije, Češke i zapadne Ugarske. Mjesto kralja Ferdi­nanda preuzme vodstvo general Ivan Kacijaner. On povede vojsku prema Virovitici, kamo stiže 10. rujna. Odavle pošalje Pavla Bakica sa 1000 konjanika u Sopje, gdje su Turci početkom g. 1537. zauzeli prijevoz na Dravi i tvrdju biskupa zagrebačkoga. Kacijaner s ostalom vojskom dodje 13. rujna u Valpovo, gdje ostade do 20. rujna, jer su vojnici stradali od raznih bolesti i od jesenskih kiša. Iz Valpova krene Kacijaner pod Osijek, da zauzme ovu tvrdju tursku. No u Osijek dodje prije toga Mehmed Jahijapašić sa 15.000 Turaka. Mehmed se pobrinuo za to, da kršćanskoj vojsci uzmanjka hrane. Kacijaner naskoro uvidi, da Osijeka ne će moći zauzeti. Zato napusti opsadu, da mu vojska ne izgine od gladi. Ipak bude kršćanska vojska na povratku 9. listopada kod Gorjana potučena i raste­pena, jer je Kacijaner kukavno utekao11.

Opet se Ferdinand uplašio, da će Hrvati otpasti od njega. Zato im obećaje, da će g. 1538. pomoću svoga brata cara Karla V. voditi veliku vojnu na Turke. Mjesto Kacijanera imenuje kralj Nikolu Jurišića generalom svoje pomoćne vojske u Hrvatskoj. Pošto pak Hrvati još od smrti Ivana Karlovića (god. 1531.) nemaju priznatoga bana, dade im Ferdinand 9. pro­sinca 1537. dva bana: Petra Keglevića i Tomu Nadaždija. Novi ba­novi budu instalirani 6. siječnja 1538. na saboru u Križevcu. Ovaj sabor odredi iznimne mjere za obranu Hrvatske. Svaki velikaš i plemić hrvatski mora od 36 kmetskih kuća po 1 konjanika naoružati, te ga kroz godinu dana na svoj trošak uzdržavati na granici kraljevstva. Ako bi pak u do­movinu provalio Turčin s ovećom silom, te bi zauzeo koji grad ili tvr­djavu, tad je svaki velikaš, plemić i posjednik dužan, da osobno pograbi oružje zajedno s petinom kmetova svojih, — u skrajnoj nuždi dapače i sa svima kmetovima svojim. Osim toga će Hrvatska za redovitu obranu svoju uzdržavati 300 plaćenih vojnika, i to 200 pješaka i 100 konjanika, da se uzmognu suzbijati manje provale turske. Vojskovodjom čitave hr­vatske insurekcije (narodnog ustanka) bit će ban. Kada Turci gdjegod provale u Hrvatsku, dužni su velikaši i plemići, da to susjedima svojim jave gruvanjem iz mužara i palenjem vatre. Od svakih 20 kmetskih kuća imat će velikaši i plemići po jedna kola hrane u pripravi za opskrbu vojske. Jednako će dvadeseti dio priroda svoga otpremiti u pogranične gradove: Viroviticu, Nove Dvore i Kraljevu Veliku. Po kraljevoj želji odre-djuje hrv. sabor, da se za god. 1538. pobire od svakoga dimnjaka po 2 for. ratne daće (subsidium); ali taj novac ne će dobiti kralj, nego će se upotrijebiti za obranu domovine.12

Ferdinand je obećao, da će stalnu vojsku svoju staviti u krajiške gradove. U tu mu svrhu već koncem god. 1537. knezovi Frankopani na saboru u Dubravi ponudiše svoje gradove: Cetin, Slunj, Drežnik i Tržac; Kobašić: Brekovicu; Zrinski: Krupu, Novi, Pakrac i Racu; Blagajski: Otok i Bušević; pleme Svetački: Novsku, Britvičevinu iSuboticu; zagr. biskup: Hrastovicu i još 2 grada; zagr. kaptol: Veliki Gradac; Nadaždi : Sredice i Kraljevu Veliku ; Urban Bacan: VoČin; Tahi: Čaklovac, Kamengrad i Račiću; Keglević: Bijelu-Stijenu; Ladislav More: Orahovicu; Kaštelanović: Sirač i Zelinjak; Franjo Bacan: Kristalovec; Petar Palfi: Dijankovec; Franjo Kapelski (Kapolnav): Belu i Oporovec; Ladislav Banić: Drenovac i Mi-kleuš; Baltazar Banić: Korogj; Ladislav Kerečenj: Brezovicu; Juraj Paške: Pašinec; Ljudevit Pekri: Petrovinu. Još su kralju bili ponudjeni gradovi: Dubica i Kostajnica, što ih je nekada imao despot Stjepan Berislavić.13

Ferdinand se nije usudio, da g. 1538. vodi obećanu vojnu na Turke; oni pako gradovi, što ih je preuzeo na Krajini hrvatskoj, dobiše preslabe posade. Tako su Turci 24. travnja 1538. zauzeli Dubicu. Na vijest o tomu pobjegne iz susjednog Jasenovca mala posada, zapalivši prije toga tvr­djavu. Isto tako uteče posada iz Subotice (Subocki grad). Jasenovac i Subotica pripadahu obitelji Svetački (Zempče). Hrvati se uplaše, da će sada pasti Hrastovica, a možda i sam Zagreb, jer su Turci probili obram­benu liniju na rijeci Uni. Zato junački banovi dignu odmah u Hrvatskoj narodni ustanak. Dok je Keglević bolovao, otjera Nadaždi pomoću Marka Tomašovića tursku posadu iz Jasenovca.14

Poslije dugih pregovora sklopio je Ivan Zapolja 24. veljače 1538. u Velikom Varadinu mir s kraljem Ferdinandom i s njegovim bratom carem Karlom pod ovim uvjetima: Zapolji se priznaje naslov „kralja ugarskoga, hrvatskoga i dalmatinskoga", a od zemalja cijeli Erdelj i onaj dio Ugarske, koji gaje dosad priznavao kraljem svojim; preostali dio Ugarske, te cijela „Slavonija s Hrvatskom i Dalmacijom" ostaje kralju Ferdinandu. Poslije Zapoljine smrti dobit će Ferdinand čitavu Ugarsku s Erdeljem. Ostavi li Zapolja sina, naslijedit će očeva imanja, koja će dobiti naslov „Šipuška kneževina"; povrh toga oženit će se s kojom kćeri Ferdinandovom. Do­lično bit će opskrbljene takodjer Zapoljine kćeri odnosno udovica njegova. Ako na Zapolju navale Turci, branit će ga Ferdinand kao „brat". Ovaj ugo­vor ostaje tajnom, a objavit će se samo to, da je Zapolja sklopio s Ferdinan­dom primirje na godinu dana15.

Još god. 1537. došlo je do rata izmedju Mlečana i Turaka. Mlečani sastave 8. veljače 1538. u Rimu „svetu ligu", u koju stupiše: papa Pavao III., car Karlo V. i Ferdinand I. Naprotiv su sultana Sulejmana pomagali fran­cuski kralj Franjo I. i glasoviti gusar Hajredin Barbarosa. Veliki pomorski rat vodio se takodjer na Jadranskome moru, gdje ljuto stradahu nekadašnji hrvatski gradovi: Omiš, Kotor, Ercegnovi i Risan. Uzalud nastojahu Mle­čani, na Turcima otmu Skradin i Obrovac. Dogodilo se baš protivno: da je naime Usrefbeg 20. travnja 1538. Mlečanima oteo dalmatinske tvrdje Nadin i Vranu. Mlečanima pomagahu u tome ratu „Uskoci", koji sta­novahu u hrvatskom primorju, te na svojim malim ladjama dopirahu u sve kutove Jadranskoga mora. Ovaj rat potrajao je sve do 2. listopada 1540., kada se Mlečani izmiriše s Turcima16. Jadno stanje Hrvatske ocrtao je ban Petar Keglević u pismu, što ga je 21. svibnja 1538. pisao kralju Ferdinandu ovako: Padom Dubice otvoren je Turcima put u Hrvatsku. Bez kraljevih četa ne možemo Turke istjerati iz Dubice. Kralj je obećao plaćati banove i banske vojnike, a još nije poslao novaca. „Medju mojim četama ima i takvih vojnika, koji počevši od 6. siječnja nijesu primili ni pare plaće". „Mnogi se tuže na siromaštva i nestašicu u krajiškim gradovima", te hoće napustiti očinske domove i tvrdje. „Molim Vaše Veličanstvo, da nam pošalje što više vojske, jer inače propade kraljevina uz preslabe sile naše. Ne žalimo svoga života i glave svoje; ali ne ćemo da ludo ginemo"17. Iste se godine povećala obrambena snaga Hrvatske. Iz Bosne su naime Nikoli Jurišiću poručili mnogi „Vlasi", da žele uskočiti ispod vlasti turske. Većina ovih Vlaha bijaše katoličke, a manjina grčko-istočne vjere. Fer­dinand je po savjetu Jurišićevu dozvolio, da se ovi Vlasi nastane po Bilogori i uz pritoke Čazme, odakle su Turci g. 1532. odvukli narod hr­vatski. Na prijedlog Jurišićev izdade kralj 5. rujna 1538. u Linču novim stanovnicima Hrvatske posebna privilegija. Vlasi će kroz 20 godina biti oprošteni od svakoga poreza; no zato moraju ići u boj na Turke, kadgod to od njih zatraži kralj ili vojvoda njegov. Vlasi dakle ne će biti kmetovi, nego vojnici, koji u mirno doba obradjuju polja i timare stada svoja. To je eto zametak krajine u Slavoniji.18 — Prije toga nastanilo se neko­liko stotina bosanskih obitelji u žumberačkim gorama. Ovi su „Uskoci" dobili 16. srpnja 1544. poseban privilegij, po kojemu ih kralj Ferdinand oslobadja od svih poreza, nameta, carine imaitarine; naprotiv će Uskoci pomagati kralja u borbi s Turcima.

Sulejman je kralju Ferdinandu g. 1539. dozvolio primirje. No iz toga primirja budu izuzeti Ivan i Nikola Zrinski, sinovi g. 1534. umrloga kneza Nikole. Oni se sultanu zamjeriše time, što je Nikola 27. listopada 1539. u Kostajnici dao ubiti Kacijanera, koji htjede Turcima izdati grad Kostaj­nicu.19 Početkom g. 1540. provale bosanski Turci preko Une, te opustoše imanja knezova Zrinskih. Iste godine dodje 30.000 Turaka pred Zri nj, te opsjedne grad sa sviju strana. Turke su vodili Usrefbeg iz Bosne i Amurat iz Klisa. Ipak je Nikola Zrinski junački obranio kolijevku roda svoga. Kad mu pak brat Ivan dovede pomoć, uzmaknu Turci.20 — Sam se kralj Ferdinand osjećao dužnim, da nagradi vjernost knezova Zrinskih. Zato im 24. srpnja 1539. pokloni Kostajnicu, a 18. siječnja 1541. Medved­grad, na koji su i onako imali prava.21

Sve nevolje, u kojima se nalazila Hrvatska, nijesu mogle kralja Fer­dinanda sklonuti, da Hrvatima pomogne, kako je već više puta obećao. Kralj nije ni banovima slao novaca za njihovu plaću i za uzdržavanje vojske. Tako sam kralj Ferdinand 28. veljače 1539. priznaje, da je Kegleviću za bansku plaću i za uzdržavanje konjanika dužan 20.000 forinti, te obećaje, da će taj dug kroz 3 godine isplatiti. Sigurno je kralj isto tako postupao s Tomom Nadaždijem, koji se radi toga koncem g. 1539. odrekao banske časti. Nato kralj 12. siječnja 1540. javi Kegleviću, neka on odsada bude jedini ban, pa ga tješi: „Tebi niti ne treba druga. Da pako službu uz-mogneš lakše vršiti, odlučili smo, da ti držimo 300 lako oboružanih ko­njanika, s kojima ćeš se služiti prema potrebi".22 Istodobno (12. siječnja 1540.) imenuje kralj štajerskoga zemaljskoga kapetana Ivana Ungnada vrhovnim kapetanom svojih četa u Slavoniji, dočim će Nikola Jurišić i nadalje biti zemaljski kapetan za Kranjsku, te voditi brigu za hrvatske tvrdje na rijeci Uni. Ivan Zapolja oženio se 2. ožujka 1539. s Izabelom, kćerkom polj­skoga kralja Sigistnunda. Izabela rodi 7. srpnja 1540. u Budimu sina Ivana Sigismunda. Tomu se Zapolja veoma uzradovao, ali ga već 11. srpnja u Szasz-Sebesu udari kap, od koje i umre 22. srpnja 1540. u 53. godini ži­vota svoga. Sada bi Ugarska po ugovoru u Velikom Varadinu od 24. ve­ljače 1538. imala pripasti kralju Ferdinandu. I doista zauzme Ferdinandova vojska g. 1540. gradove: Peštu, Vac, Višegrad i Stolni Biograd. No kad je g. 1541. opsjedala Budim, porazi je Mahmud paša Jahiogli. Uz to se 23. lipnja 1541. diže Sulejman na četvrtu vojnu. Sultan dodje 26. kolovoza pred Budim, gdje odluči sudbinom Ugarske. Erdelj i Zatišje (t. j. Ugarsku na lijevoj strani rijeke Tise) dade malomu Zapoljinom sinu Ivanu Sigismundu kao kneževinu. Ostali pak Zapoljin dio Ugarske pridruži sultan carstvu turskomu. U samome Budimu nastanio se Sulejman paša, poturica magjarski. — Dok se to zbivalo u Ugarskoj, planuo je u Hrvatskoj do­maći rat izmedju biskupa Šimuna Erdeda i knezova Zrinskih. Ratovalo se oko Zagreba i u „Banovini" izmedju Une i Kupe. Za toga rata pogibe Ivan Zrinski, opsjedajući g. 1541. biskupov grad Vinodol kod Hrastovice.23 Uzalud se god. 1542. pobudom pape Pavla III. sabrala velika vojska krš­ćanska, da Turke baci iz Budima i Ugarske. Ova bi vojska kod opsade Pešte dapače i nastradala, da je nije spasio Nikola Zrinski, koji u zgodan čas dodje sa 400 hrvatskih vitezova, „kao da je bio poslan angjeo s neba".24


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Turci pomažu Zapolji Banovanje Nikole Zrinskoga

Bilješke / izvori[uredi]