Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Ferdinand postao kraljem

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

67. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kako je Ferdinand postao kraljem[uredi VE]

Doznavši, da je iza ne­sretne bitke kod Muhača 29. kolovoza 1526. zaglavio kralj Ljudevit II., sa­stanu se Hrvati 23. rujna na saboru u Koprivnici. Ovdje izaberu Krstu Fran-kopana „regentom i protektorom" hrvatskim, ne obazirući se nimalo na bana Franju Bacana. Pošto je pak Ljudevit II. umro bez djece, raspravljalo se na saboru koprivničkom takodjer o prijestolonasljedstvu. Sabor izabere poslanstvo, koje će kraljici udovici Mariji izraziti sažaljenje, te se upustiti u dogovore s njezinim bratom Ferdinandom.1 — Istodobno se o tome živo raspravljalo u Ugarskoj. Verbeci je Magjare vatrenim govorima odvra­ćao od Ferdinanda Habsburškoga. On iznese ideju: neka se Ivan Zapolja oženi s Marijom, udovicom kralja Ljudevita II. Kad je Marija odbila ponudu Zapoljinu, pozove Verbeci plemstvo ugarsko, neka 14. listopada dodje u Tokaj na izborni dogovor. Ovdje se odlučilo, da će kralja ugarskoga birati 5. studenoga na saboru u Stolnome Biogradu. Nato dade Zapolja s vojskom svojom zaposjesti Višegrad, Budim i Ostrogon; u Višegradu se dobavio i krune ugarske. Plemstvo je u Zapolji gledalo svoga narodnoga kralja, kakav je nekada bio Matija Korvin. Zato bude Zapolja na saboru u Stolnome Biogradu (10. studenoga) jednoglasno izabran, a sutradan i okrunjen za kralja ugarskoga.2 — Na taj sabor dodje i Krsto Frankopan, koga je od Habsburgovaca odvratila neodlučnost Ferdinandova. Zapolja je znao cijeniti odličnoga pristašu svoga. Zato imenuje Krstu vrhovnim voj­ničkim zapovjednikom u Ugarskoj, a podjedno i banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije; uz to mu obeća 20.000 forinti gotova novca i još neke da­rove. Odsada je Krsto Frankopan vjerno služio Zapolji, komu nadje u Slavoniji mnogo pristaša. Na stranu Zapoljinu prijedje i zagrebački biskup Šimun Erdedi. Njemu je novi kralj obećao bogatu biskupiju u Jegri, a uz to dopustio, da pridrži i zagrebačku biskupiju; podjedno ga je 12. prosinca 1526. imenovao svojim kancelarom.:; I bivši ban Ivan Tah pristade uz Ivana Zapolju, nakon što je od Ferdinanda lukavo izmamio 900 dukata.

Da se priznade Ferdinandovo pravo na prijestolje ugarsko, sazove palatin Bator državni sabor. Malobrojne pristaše „austrijske stranke" iza­beru Ferdinanda na saboru u Požunu 16. prosinca 1526. kraljem ugarskim.4 Više je pristaša nalazio Ferdinand u Hrvatskoj. Ovdje su ga velikaši i plemići štovali radi toga, što im je već pet godina pomagao u borbi s Tur­cima. Hrvatski staleži odluče, da će 21. prosinca držati u Cetinu izborni sabor. Na taj sabor pošalje Ferdinand 5. prosinca svoje punomoćnike: bečkoga prepošta Pavla Obersteina, mehovskoga prefekta Ivana Puchlera, te svoje kapetane: Ivana Kacijanera i Nikolu Jurišića.5 — Za ovo je znao Krsto Frankopan. On sazove staleže tajdašnje Slavonije na sabor u Kri-ževac. Ovdje ga staleži 18. prosinca priznadu banom svojim; podjedno odluče, da će kralja birati početkom g. 1527. I doista odredi Krsto, da će se izborni sabor držati 5. siječnja u Dubravi, gradu biskupa zagre­bačkoga. Na taj sabor pozove on i staleže iz Hrvatske. Bojao se, da oni ipak ne će doći. Zato im zaprijeti: „Ne dodjete li na raspisani sabor u Dubravu i ne priznate li Zapolju kraljem svojim, dat ću vam oči iskopati.6 Radi loših puteva stignu Ferdinandovi poslanici u Cetin istom na Badnjak. Od hrvatskih velikaša dodjoše na cetinski sabor: Andrija Mišlje-nović Uzdoljski, biskup kninski i opat topuski, zatim krbavski knez Ivan Karlović, onda brinjski knezovi Krsto i Vuk Frankopan, pa knezovi: Ni­kola Zrinski, Stjepan Blagajski, te Juraj Frankopan, knez cetinski i slunjski. Medju plemićima spominju se: Krsto Šubić od Perne, Bernardo Tompić od Zečeva, Ivan Kobasić od Brekovice, zatim Janković, Križanić, Čipčić, Babonožić, Skobljić, Antun Otmić, Novaković, Izačić, Gušić, Zimić i Grgur Otmić, plemićki sudac županije zagrebačke. Izrično se jošte spominje, da su na tome saboru bili zastupnici gradova, slobodnjaka i ostaloga naroda hrvatskog tako, da je tu bila zastupana „čitava Hrvatska" („universitas regni Croatiae").7 Sabor je u Cetinu započeo svoje djelovanje 30. prosinca 1526. Prvi su dan Hrvati ispitivali ugovore od g. 1463., 1491. i 1506., na temelju kojih je Ferdinand izvodio svoje pravo na Hrvatsku. Za Hrvate je od po­sebne važnosti bila povelja, kojom su 7. ožujka 1492. velikaši i plemići hrvatski priznali Habsburgovcima nasljedstvo za slučaj, ako bi izumrla hrvatska loza Jagelovića. Na večer 30. prosinca ustanovi sabor cetinski, da Ferdinand ima nedvojbeno pravo na prijestolje hrvatsko. Isto pravo pripada i Ferdinandovoj supruzi Ani, jedinoj sestri Ljudevita II. Sutradan-je sabor cetinski raspravljao o uvjetima, uz koje će Ferdinanda birat za kralja svoga. Punomoćnici Ferdinandovi pismeno se zavjeriše, da će biti ispunjena ova 4 uvjeta: 1. Ferdinand će u.Hrvatskoj uzdržavati 1000 konjanika i 200 pješaka. Staleži i redovi dozvoljavaju, da poseban kape­tan kraljev zapovijeda nad 200 konjanika i 200 pješaka. Naprotiv će se medju hrvatske velikaše i plemiće podijeliti 800 konjanika; kralj će za uzdržavanje i plaću svakoga konjanika davati mjesečno po 3 dukata. 2. Da se Hrvatska lakše brani od Turaka, držat će Ferdinand primjeren broj vojnika u susjednoj Kranjskoj. 3. Kralj će dati pregledati i opskrbiti hrvat­ske tvrdje. Stalne će posade uzdržavati u Klisu, Bihaću, Ripaču, Senju, Otočcu i u Starom gradu (ispod Velebita). 4. Ferdinand će potvrditi i obdržavati sve „povlastice, pravice, sloboštine i zakone, koje su kralje­vini Hrvatskoj te njenim stanovnicima i žiteljima nekada dali i podijelili pri­jašnji prejasni vladari".8 — Ove su rasprave potrajale na staru godinu do 4 sata po podne; pod večer izabere sabor Ferdinanda kraljem hrvatskim. Na novu godinu 1527. u jutro podju velikaši i plemići u samostansku crkvu sv. Marije, gdje polože prisegu vjernosti kralju Ferdinandu i kra­ljici Ani. Dok su učesnici sabora u crkvi pjevali „Tebe Boga hvalimo", zvonjela su zvona i gruvali topovi, a glasnik je po ulicama cetinskim javljao, da je Hrvatska dobila novoga kralja. Još istoga dana sastave Hrvati po­velju, kojom Ferdinanda proglašuju „pravim, zakonitim, nedvojbenim i naravnim kraljem našim i čitave ove slavne kraljevine Hrvat­ske." Ovu su povelju učesnici sabora providjeli pečatima svojim. Sa li­stine visi na svilenim vrpcama 7 pečata. Prvi je pečat kninskoga biskupa Andrije Tuškanića, drugi kneza Ivana Karlovića, treći Nikole Zrinskoga, peti Jurja Frankopana, šesti Vuka Frankopana, a sedmi kneza Stjepana Blagajskoga. Četvrti je pečat kraljevine Hrvatske, koji prikazuje šahovsko polje sa 64 kocke (po 8 kocaka u 8 redova), a ima napis „Regni sigil-lum." To je prvi spomen hrvatskoga pečata. Izvornik ove povelje sabora cetinskoga čuva se još i sada u c. i kr. tajnom arkivu u Beču.9

Sutradan iza proglašenja Ferdinandova dodje u Cetin poslanik Krste Frankopana. Po njemu je Krsto velikaše i plemiće hrvatske ponovno po­zvao, neka svakako dodju na sabor u Dubravu. „Ako ne možete doći, tada sami odredite dan, kada bih ja mogao doći k vama". No sabrani Hr­vati poruče Krsti: „Mi smo sebi već izabrali kralja, i to Ferdinanda. Bez njegova znanja i privole ne smijemo ići ni na koji sabor izvan zemlje, a niti sazivati nove skupštine". Tako se Krsto morao zadovoljiti, da se u Dubravi drži sabor samo za Slavoniju.10 — Na cetinskom saboru rasprav­ljahu staleži takodjer o pitanju, kako da se obrane od Zapoljinaca. O tomu govore Hrvati u svojoj adresi, koju su 3. siječnja 1527. upravili kralju Ferdinandu ovako: Mi se ne bojimo samoga Krste Frankopana, jer smo mu posve dorasli; ali ako Krsti pomogne vojvoda Ivan Zapolja, onda ćemo postradati. Zato Vaše Veličanstvo molimo, da nam što prije pošalje oveći broj vojnika i bojnih sprava. Jednako molimo, da nam V. V. u roku od 10 dana pošalje tromjesečnu plaću za onih 800 konjanika, što ćemo ih mi sami unovačiti i uzdržavati; inače nam zbog oskudice novaca ne će biti moguće, da štogod poduzmemo u obranu našu i ove kraljevine". Staleži još mole kralja, neka Nikolu Jurišića imenuje svojim namjesnikom u Hrvatskoj.11

Na odredjeni dan (5. siječnja 1527.) dodju u Dubravu: ban Krsto Frankopan, zagrebački biskup Šimun Erdedi, podban Mirko Bradač od Ladomerca, Petar Erdedi, Ivan Banić od Virovitice, Mihajlo Kešerev i mnoga druga gospoda iz Slavonije. Zapolju zastupahu na saboru Banić i Kešerev. Ovi su jednostavno pročitali zaključak, što ga je 12. listopada 1505. stvorio ugarski sabor na Rakoškome polju. Po tome zaključku, koji nikada nije postao zakonom, obvezaše se ugarski staleži, da „ne će nikada više kraljem svojim izabrati baš nikoga od stranih naroda, bio on ma kojeg jezika". Ovaj zaključak nije vezao kraljevinu Slavoniju, jer njezini po­slanici („oratores") na spomenutom saboru nijesu primili stvoreni zaključak. Pa ipak sabor u Dubravi uzme zaključak rakoškoga sabora za ustuk protiv nasljednog prava Ferdinandova, te 8. siječnja 1527. jednoglasno iza­bere Zapolju kraljem hrvatskim.12

Čudno se ponašao hrvatski ban Franjo Bacan. On je odmah iza bitke kod Muhača pošao u Požun na dvor kraljice Marije, gdje se priključio „austrijskoj stranci". Kad je Bacan vidio, da od Ferdinanda ne će izbiti velike koristi, ostavio je Požun, te se zaputio k Zapolji u Budim. Bacan je Zapolju pratio u Stolni Biograd, gdje je 10. studenoga sudjelovao kod izbora Zapoljinog. Ali tom prigodom opazio je Bacan, da Zapolja u velike cijeni Krstu Frankopana, koji je Bacana tako uspješno 23. rujna izigrao na saboru u Koprivnici. Zato Bacan ostavi Zapolju, te ponovno prijedje u tabor „austrijske stranke". Ferdinand je Bacanu 30. studenoga obećao 6000 dukata za uzdržavanje 500 lako oboružanih konjanika, ali nije toga obećanja ispunio. Zato Bacan 21. prosinca 1527. piše kralju Ferdinandu dugo pismo, u kome ga moli novaca, a podjedno mu javlja, da je Za­polja darovao Krsti kraljevske gradove: Senj i Bihać. „Ako se ovdje uko-rjeni Krsto, bit će teže raditi s njime". Tko drži Bihać, tomu se moraju pokoravati staleži kraljevine Hrvatske. Zato neka kralj stavi svoju posadu u Bihać, da ne padne u ruke Krsti ili Turcima. Za Senj nema tolike po­gibelji, jer taj grad čuva kapetan Petar Kružić, koji je neprijatelj Krste Frankopana.13 Po ustanovama zlatne bule od g. 1356. pripada u Češkoj pravo na­sljedstva takodjer ženskoj lozi kraljevske porodice. Tako se Ferdinand kao suprug Ane, kćeri kralja Vladislava, bez velikih napora popeo na prije­stolje češko. Ferdinand bude 25. listopada 1526. izabran za kralja češkoga, a 21. siječnja 1527. krene iz Beča u Prag, gdje su ga Česi 24. veljače okrunili za kralja svoga. Da bi se krunio takodjer za kralja ugarskoga i hrvatskog, na to nije u taj čas mogao misliti. U Hrvatskoj pristadoše uz njega svi osim senjskoga biskupa Franje Jožefića, bana Krste Frankopana i njegova oca Bernardina. U Slavoniji su Ferdinanda priznavali: Ljudevit Pekri, Petar Keglević, Ivan Alapić, Ivan Kaštelanović, Ladislav More i još neki plemići. Najmanje je pristaša imao u Ugarskoj, gdje su njegovu vlast priznavala samo 3 grada na granici (Požun, Šoprun i Starigrad). Ipak se Ferdinand nadao, da će Ivana Zapolju potisnuti pomoću svoga brata Karla, koji je car njemački i kralj španjolski. Boraveći u Pragu, imenovao je kralj Ferdinand 9. ožujka 1527. ponovno Franju Bacana „banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije," te je napose hrvatske i napose slavonske staleže pozvao, neka Bacana „za bana priznaju, dužnu mu čast i štovanje iska­zuju, te neka se pokoravaju njegovu sudu i vlasti."14

Odmah na proljeće g. 1527. započne u Hrvatskoj i Slavoniji borba izmedju pristaša Ferdinandovih i Zapoljinih. Slutilo se, da će Turci na svoju korist upotrijebiti ovaj gradjanski rat; lako će im pak biti osvajati Hrvatsku, kad se Ferdinand još nije ni maknuo, da ispuni uvjete, pod kojima ga je sabor u Cetinu birao za kralja hrvatskoga. Uzalud mu hrvat­ski velikaši 28. travnja 1527. iz Cetina upravljaju predstavku: „Neka znade Vaše Veličanstvo, da se ne može naći, da bi Hrvatsku ma koji vladar si­lom podjarmio. Po smrti našega posljednjega kralja — sretne uspomene Zvonimira — svojevoljno se pridružismo svetoj kruni ugarskoj, a sada Vašemu Veličanstvu. Prije su nas pomagali papa i Mlečani, a imali smo i drugih prijatelja. Otkada Vaše Veličanstvo izabrasmo za kralja, svi nas ostaviše."15 Hrvatski je sabor izabrao 2 plemića (Bernarda Tompića i Mi­hovila Skobljića), koji će kralju Ferdinandu prikazati, kako Hrvatska trpi od gladi i drugih neprilika. Sabor upućuje poslanike, neka kralju kažu i ovo: Nitko neka ne misli, da mi nijesmo mogli učiniti drugo, nego li se dati pod okrilje Vašega Veličanstva. Prošle je godine turski sultan k nama poslao svoje povjerenike, koji su nas molili, neka se predademo njemu. Turci obećavahu, da će nam ostati djedovina naša, pa da ne će biti vri-jedjani naši običaji, vjera i sloboda; kmetove naše oslobodit će na 10 go­dina od svake daće. Pri tom se sultan pozivao na to, što pod sobom imade već mnoge kršćanske zemlje, kojima je ostavio staru vjeru i obi­čaje; nas dapače ne će siliti, da ratujemo sa drugim kršćanima. Turci su nas već više puta molili, neka im dopustimo, da preko Hrvatske prova­ljuju u pokrajine Vašega Veličanstva. Obećavahu nam, da će naša imanja ostaviti netaknuta, a uz to da će nam ostaviti i sav plijen osim zaroblje­nih ljudi. Otkako smo pod vladom Vašega Veličanstva, napastovahu nas Mlečani, neka zajedno s njima sklopimo mir s Turcima, pa će nam tada dati velike nagrade. Velike nam je ponude stavljao takodjer erdeljski voj­voda (Zapolja), koji se sada naziva kraljem.16 — Početkom g. 1527. harali su Turci po Lici, Krbavi i po susjednoj Hrvatskoj sve do Istre i Kranj­ske Šibenski poturica Muratbeg dodje 26. ožujka pred Karlovićev grad Obrovac na rijeci Zrmanji ispod Velebita. Kako je Turaka bilo 2000, a branitelja samo 25, morao je knez Juraj Posedarski 30. ožujka predati Obrovac.17 Naskoro iza toga provali bosanski namjesnik Usrefbeg u Liku i Krbavu. Hrvatskoj ne priteče u pomoć ni kralj Ferdinand ni ban Franjo Bacan -ni itko drugi. Redomice osvoje Turci gradove Udbinu, Komić i Mrsinj, a narod odvedu u ropstvu, na koliko se nije za vremena s plem­stvom ličkim zaklonio u druge krajeve hrvatske.18 Tako je Ivan Karlović izgubio djedovinu svoju. Dvaput se Turci pojave pod Klisom; ipak je ovu tvrdju sretno obranio grof Petar Kružić. Da Hrvatska ne bude bez branitelja, imenuje Ferdinand u srpnju g. 1527. banom takodjer Ivana Karlo vica. Kralj je to učinio na ponuku hrvatskih staleža, koji su mu glede bana Bacana 28. travnja 1527. poru­čili ovo: Niti pokojnomu kralju Ljudevitu niti Vašemu Veličanstvu nijesmo obećali, da ćemo Franju Bacana držati za bana svoga. Ipak smo pripravni,, da ga priznamo za bana, ako se obveze, da će stanovati medju nama (čega dotada nije činio). Molimo pako kralja, neka u buduće ne imenuje banom nikoga, tko ne želi ostati medju nama. — Ferdinandu je kr. vijeće u Beču 26. svibnja 1527. predložilo, neka banom imenuje Nikolu Jurišića, pa da se tako u jednoj ruci nadje banstvo i vrhovno vojničko zapovjed­ništvo. No kralj nije poslušao svoje savjetnike, već je pozvao hrvatske staleže, neka mu sami označe nekoliko zgodnih osoba, dostojnih za ban­sku čast, pa neka kralja obavijeste o sposobnostima ovih kandidata; kada kralj doznade za sve to, imenovat će banom jednoga od predloženika.10 Time je kralj hrvatskome saboru podijelio pravo, da predlaže kandidate za bansku čast. Sabor se ovim pravom služio sve do god. 1790. Novi ban bijaše siromah, jer mu Turci oteše sva imanja. Karlović se već 15. srpnja 1526. tužio nadvojvodi Ferdinandu, da mora svoju staru majku „držati i hraniti u kućama drugih ljudi." Zato mu Ferdinand 20. srpnja 1528. za uzdržavanje dade gradove : Rakovec i Medvedgrad.20 Vojske svoje nije mogao poslati u Hrvatsku, jer ju je trebao za rat na Zapolju. Krenuvši sa 21.000 vojnika iz Beča, osvoji Ferdinand redomice gradove: Gjur, Komoran, Ostrogon, Višegrad i Budim. Zapolja uzmakne prema Tisi; no Ferdinandov vojvoda Nikola Salm poleti za njim, te ga 27. rujna 1527. razbije kod Tokaja.21 Zapolja je u nevolji pozvao u pomoć svoga vjernoga vojvodu Krstu Frankopana. Krsto sabere 10.000 pješaka i 3000 konjanika, pa iz Križevca krene prema Ugarskoj. Na putu zaustavi se kod Varaždina, gdje bijaše u tvrdji posada Ferdinandova, dočim je varoš pristala uz Zapolju. Kad je Krsto pregledavao gradske utvrde, po­godi ga 26. rujna 1527. tane iz topa. Nato Krsto podje prema Koprivnici, ali umre putem u Martijancu. Smrću Krstinom raspade se i vojska njegova.22


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Bitka na Muhačkome polju Turci pomažu Zapolji

Bilješke / izvori[uredi VE]