Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Posljednji Arpadovci

36. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Posljednji Arpadovci

Čim je kralj Bela (2. svibnja 1270.) umro, ode njegov sin Stjepan VII. (V.) u Stol. Biograd, gdje se po drugiput dade kruniti za kralja ugarskoga. Krunila se i njegova žena Elizabeta Kumanka. Od straha pred novim kraljem pobjegnu iz Ugarske mnogi velikaši, koji su podupirali oca njegova. Medju ovima bijaše i Henrik Gisingovac, ban hrvatski. Uteče i Stjepanova sestra Ana. Ova se Ana g. 1243. udala za haličkoga kneza Rastislava Mstislavića, te je rodila sina Belu i kćer Kuni-gundu. Pošto češki kralj Pfemysl Otokar II. nije dobio djeteta od prve svoje supruge Margarete, rastavio se s njom, te se 25. listopada 1261. u Požunu vjenčao s Kunigundom, koja bude na Božić 1261. u Pragu velikim sjajem okrunjena za češku kraljicu. Ana uteče g. 1270. u Prag k svojoj kćeri. Za njom podje i njezin sin Bela. Ana je sa sobom ponijela takodjer krunske dragocjenosti1.

Otokar ne htjede izručiti bjegunce ni vratiti ugrabljeno blago. Uz to je i drukčije radio proti kralju Stjepanu. U Mlecima je naime živio 35-godišnji Stjepan „Posmrtni," koji je tvrdio, da mu pripada prijestolje ugarsko-hrvatsko. Ovaj Stjepan bijaše sin Beatrice, treće žene kralja An­drije, ali su mu poricali zakonitost poroda. Stjepan se oženio s mletač­kom patricijkom Tomasinom Morosini; zato ga je u nastojanju njegovu pomagala republika mletačka. Čini se, da je Stjepan Posmrtni stupio ta­kodjer u savez sa češkim kraljem Otokarom. Sve ovo dovede napokon kralja Stjepana VII. u rat s Otokarom. Bilo je za taj rat i političkih raz­loga. Umro je naime koruški vojvoda Ulrik bez potomaka. Pošto je Ulrik 4. prosinca 1268. imenovao svojim nasljednikom Otokara, zavlada sada Otokar u Koruškoj, Kranjskoj i Slovenskoj marci2. Kralj Stjepan zatraži, neka mu Otokar dade Kranjsku i Slovensku marku, jer su ove zemlje pripadale Ulrikovoj ženi Agnezi, koja ih je g. 1262. namijenila kralju Beli, kao najbližemu rodjaku svome8. Ratovalo se g. 1270. i 1271. u sjevero­zapadnoj Ugarskoj. Mjeseca srpnja g. 1271. dodje do mira. Stjepan se od-reče zahtjeva, da mu Otokar vrati bjegunce i krunske dragocjenosti; isto tako odreče se i svoga prava na Kranjsku i Slovensku marku. Otokar pak obeća, da ne će pomagati Stjepana Posmrtnoga. U mirovnoj ispravi zove Otokar kralja Stjepana takodjer „hercegom čitave Slavonije".4

Kralj Stjepan VII. brinuo se za hrvatske zemlje, da osujeti namjeru svoga suparnika Stjepana Posmrtnoga, koji se već g. 1252. nazivao „her­cegom čitave Slavonije."5 Stjepan „Posmrtni" umre g. 1271., ostavivši sina Andriju „Mlečanina," koga u oporuci označi nasljednikom baštine svoje. Kralja Stjepana nalazimo u Hrvatskoj g. 1271. i 1272. On je tu po-tvrdjivao darovnice i privilegija prijašnjih kraljeva. Povrh toga nagradjivao je svoje pristaše. Tako je na pr. 13. lipnja 1270. bivšemu banu Rolandu darovao grad Kalnik, da nagradi zasluge toga odličnoga velikaša6. Banom hrvatskim imenuje kralj odmah7 Joakima Pektara, sina bivšega (g. 1248. do 1260.) bana Stjepana od plemena Gutkeled. Joakim bijaše ljubimac kraljice Elizabete. Njegovu je rodu u Hrvatskoj pripadala čitava župa Gacka. — Grad Senj izabere kneza Vida Frankopana 20. listopada 1271. vječnim „potestatom i rektorom" s pravom nasljedstva. Kralj Stjepan potvrdi ovaj izbor8, te je Senj odsada pripadao Frankopanima sve do g. 1469. — Kada se kralj mjeseca lipnja g. 1272. nalazio u Bihaću, ugrabi mu ban Joakim starijega sina Ladislava, koga odvede u grad Koprivnicu. Kralj se htjede banu osvetiti, ali ga već 6. kolovoza 1272. stiže nagla smrt9. Kralj Stjepan VII. ostavio je 2 sina: Ladislava i Andriju, te 4 kćeri: Katarinu, Anu, Ma­riju i Jelisavu. Katarina udala se za srpskoga kraljevića Stjepana Dragu­tina, Ana za bizantinskoga cara Andronika, a Marija za napuljskoga kra­ljevića Karla iz francuske obitelji Anjou. Jelisava udat će se tekar g. 1287. za češkoga velikaša Zawisa Rosenberga, koji bijaše prije toga oženjen s Kunigundom, udovicom kralja Přemysla Otokara II.

Prijestolje pripade Stjepanovu sinu Ladislavu III. (IV.), koji je po majci svojoj (rodjenoj Kumanki) dobio pridjev „Kumanac." Ladislavu bi­jaše jedva 10 godina; zato je vladu preuzela njegova majka Elizabeta. Uz nju je vladao svemoćni Joakim Pektar. Osim toga utjecao je na vladanje na-puljski kralj Karlo I. Anžuvinski. Maloga je naime Ladislava još otac nje­gov oženio s Izabelom, kćerkom Karla Anžuvinskoga.

Usprkos tolikih skrbnika ustade (g. 1273.) proti Ladislavu češki kralj Otokar. On pošalje u Ugarsku svoga šurjaka Belu, sina Stjepanove sestre Ane. Bela htjede — kao unuk kralja Bele III. (IV.) — ugrabiti krunu malome Ladislavu. Kad ga je radi toga Henrik Gising (na otoku sv. Margarete kod Pešte) sasjekao na komade, provali češki kralj u Ugarsku i osvoji dio zemlje. Radi toga nalazit će se Ugarska i nadalje na strani neprijatelja Otokarovih. Pošto je Ladislav imao mladjega brata Andriju, dobije ovaj g. 1274. kao prijestolonasljednik naslov10: „herceg čitave Slavonije." Naravno da malodobni Andrija nije vladao u Hrvatskoj. Tu se već 27. prosinca 1272. spominje Matej od plemena Čaka Trenčinskih kao „ban čitave Slavo­nije."11 Matija sazove za 19. travnja 1273. u Zagreb „općeniti sabor či­tave kraljevine Slavonije." Na tome saboru raspravljalo se o sudovanju, o porezima i raznim podavanjima, o nasljedstvu plemićkih posjeda i o vojničkoj dužnosti, dakle o svim državnim poslovima12. To je najstariji - do sada nam poznati - sabor u sjevernoj Hrvatskoj. Saborske za­ključke proglasio je ban Matej.

Vladanje slaboga kralja Ladislava bijaše za Hrvatsku veoma nesretno. Naskoro se naime pojavio velik razdor. Jedna je stranka radila na zator druge, te se vodio rat svih proti svima. Najprije su pune 3 godine (1274. do 1277.) gradovi Spljet i Šibenik ratovali s Omišem i Trogirom. U tome je ratu kao protivnik Trogirana sudjelovao takodjer „primorski ban" Pavao Šubić, koji se kao ban prviput spominje 12. kolovoza 1273.13 I napuljski kralj Karlo sklopio je god. 1274. sa Spljetom i Šibenikom savez za rat na grad Omiš.* — Još se taj rat nije svršio, kad li moćni velikaši Gi-singovci i Babonići god. 1276. ustadoše proti silniku Joakimu Pektaru. Pomoću pakračkoga kneza Petra održi Joakim prevlast u sjevernoj Hr­vatskoj; ali već god. 1277. pade u boju od ruke kneza Stjepana Babo-nića. Sada se na Baboniće dignu braća (Nikola, Stjepan i Pavao) ubi­jenog Joakima. Mnogo se krvarilo i palilo, dok nije vrijednomu zagre­bačkomu biskupu Timoteju pošlo za rukom, te je 6. studenoga 1278. braću Joakimovu izmirio sa knezovima (Stjepanom, Radoslavom, Nikolom i Vu­kom) od roda Babonićeva. I u tome ratu sudjelovao je kraljev tast Karlo Anžuvinski. On je iz Napulja poslao svoju vojsku u Hrvatsku; zato su i Karlu na potvrdu predane pogodbe mira.11 Kraljev brat Andrija imao je isprvice naslov „herceg Slavonije i Hr­vatske," a kasnije se pisao: „herceg Slavonije, Dalmacije i Hrvatske." Andrija preuze vladanje g. 1278. Tada je uredio i svoj dvor, te se spo­minje i njegov tavernik (dvorski blagajnik) Ivan. Andrija nije dugo vladao. Posljednjiput nalazimo ga živa 22. rujna 1278., a već 6. studenoga 1278. spominje se kao „pokojni" herceg15. Medjutim se njemački car Rudolf Habsburški spremao proti češkomu kralju Pfemislu Otokaru II. Rudolf sklopi (13. srpnja 1277.) savez s Ladislavom, da zajedno zatru Otokara. Da savez bude trajniji, obeća Rudolf svoju kćer Klementinu hrvatskomu hercegu Andriji. O toj ženid-benoj svezi radilo se već g. 1274.16. Herceg doduše umre neposredno prije vjenčanja; ali već je kralj Ladislav poslao caru Rudolfu pomoćnu vojsku, te je Otokara zadesio (26. kolovoza 1278.) kod Durnkruta (na Mo­ravskom polju) potpun poraz i smrt. Malo iza toga nastade opet u Hrvatskoj gradjanski rat. Gisingovci (poimence: ban Nikola, biskup Petar i župan Ivan) ustanu proti Baboni-ćima. Gisingovci bijahu vlastela iz zapadne Ugarske; ali su imali ve­lika imanja takodjer u Hrvatskoj. Babonićima se pridruže moćni Franko-pani. Opet su jedni Hrvati drugima palili sela, pustošili polja i odvodili stoku. Kad je već narod zdvajao, pomire se u gradu Ozlju 30. listopada 1280. zavadjena gospoda hrvatska.17 Moćni se velikaši otimahu i za državne časti u Hrvatskoj. Zato nam se u ovo doba spominju brojni banovi, koji redovito nijesu bili općenito priznavani. Banom „cijele Slavonije" bijaše g. 1272. Joakim, g. 1273. Matej, g. 1273. i 1274. Henrik Gising, g. 1274. i 1275. Dioniz, g. 1275. Ivan, sin Henrika Gisinga, g. 1275. i 1276. Toma, g. 1278. Stjepan, sin Haholta, g. 1278. do g. 1288. Nikola, brat Joakima Pektara, a g. 1288. Radoslav, brat bivšega bana Dioniza18. God. 1275. vlada u južnoj Hrvatskoj knez Ni­kola od Gacke. On se zove „ban cijele Hrvatske i Dalmacije," dočim se u kraljevskim listinama zove „ban primorski", odnosno „ban cijele Hrvatske."19 Uz to je i kraljeva majka Elizabeta, vlasnica županije virovitičke, vukovske i požeške, godine 1282. i 1283. nosila naslov: „hercezica či­tave Slavonije."-0 Elizabeta se zavadila sa zagrebačkim biskupom Timo-tejem, komu su žitelji virovitički (g. 1280.) uskratili desetinu. Biskup se nato posluži crkvenim interdiktom i prokletstvom. No sad se na njega diže čitava stranka. Imanja biskupova budu upravo uništena; najgore prodje Vaška kod Drave, koju je kraljica još g. 1275. sebi prisvojila. Vojna na bi­skupa Timoteja potraja 4 godine. Najviše su bjesnili knezovi Gisingovci. Za tih borba osiromašio je narod u inače bogatoj sjevernoj Hrvatskoj. Kraljica se sa biskupom Timotejem izmirila 18. studenoga 1283. u Virovitici. Ovaj mir potvrdio je 7. lipnja 1284. i kralj Ladislav21. Medjutim se u Mlecima do muževne snage razvio Andrija, sin Stjepana Posmrtnoga. Poput oca svoga uze Andrija naslov „herceg čitave Slavonije", a sada htjede on preuzeti i baštinu svoju. Njegov mu ujak Albertin Morosini (6. lipnja 1286.) nadje zgodnu zaručnicu: Klaru, kćer grofa Alberta od Gorice22. Andrija se nadao, da će pomoću grofa gorič­koga i republike mletačke postići prijestolje ugarsko-hrvatsko. Isprvice nadje Andrija priličan broj privrženika, medju kojima se ističu Gisingovci. No već g. 1287. bude prinudjen, da bježi u Austriju. Ondje ostade sve do g. 1290., kad ga iznenadi smrt kralja Ladislava. Pustolovni je naime Ladislav ljubakao s lijepim, ali razuzdanim Kumankama. Svijet se upravo zgražao radi nećudoredna života kraljeva. Ladislav je svoju ženu Izabelu zatvorio u samostan, pa onda prigrlio divlje običaje kumanske. Lutajući okolo s Kumanima, pobudi u njih ljubomornost. Tri Kumana provale 10. srpnja 1290. u šalor kraljev, te umore objesnoga kralja Ladislava23.

Kralj Ladislav Kumanac nije imao djece. Sada se dakle Andrija Mlečanin mogao smatrati jedinim muškim potomkom dinastije arpadovske. Kao takav podje on bez oklijevanja u Stolni Biograd, gdje se već 28. srpnja 1290. okruni za kralja ugarsko-hrvatskoga24. Protiv Andrije ustade Marija, rodjena sestra Ladislava Kumanca, a supruga napuljskoga kralja Karla II. Šepavoga iz porodice anžuvinske. Marija namijeni ugarsko-hrvatsko prijestolje svome sinu Karlu Martelu. Uz napuljski dvor pri­stade i papa Nikola IV., koji je Ugarsku smatrao lenom rimske stolice, pa je tvrdio, da samo papa može raspolagati s ispražnjenim prijestoljem. Kraljica Marija objavila je 6. siječnja 1292., da se očinskoga prijestolja odrekla u korist svoga prvorodjenca Karla Martela, koga proglašuje kraljem ugarsko-hrvatskim. Nato papa dade Karla Martela po svomu legatu okruniti za kralja ugarsko-hrvatskoga. To se krunisanje obavilo mjeseca veljače ili ožujka god. 1292., te Karlo Martelo 12. travnja 1292. već nosi naslov kralja.25 Da sebi osigura prijestolje, darivao je Andrija velikaše; na državnom pak saboru u Stolnom Biogradu (mjeseca veljače 1291.) podijeli on ugar­skim staležima velike povlastice. Staleži mu pomognu, da je ljeti g. 1291. mogao svladati Albrehta Austrijskoga, koji je takodjer težio za krunom ugarskom, ali se morao toga odreći 28. kolovoza 1291. Hainburgu.26 Na jesen god. 1291. dopremi Andrija iz Mletaka u Ugarsku svoju majku i ujaka svoga, da mu budu pri ruci savjetom svojim.27 Nije medjutim gubio vrijeme ni Andrijin suparnik: Karlo Martelo. U njegovo ime radi otac mu Karlo Šepavi. On je za sebe u Hrvatskoj imao bribirske knezove od plemena Šubić. Još od god. 1278. vlada u hrvatskom primorju opet ban Pavao Šubić, rodjak dvora napuljskoga. Pavao ima dva brata: Gjuru i Mladena, koji su knezovi (ili potestati) u Spljetu, Šibeniku, Trogiru, Omišu, Klisu, Ninu i Skradinu; oni dakle zapovijedaju u svima primorskim gradovima (osim mletačkoga Zadra). Karlo Martelo se brine, da ugodi, moćnim Šubićima. Njihovi gradovi dobivaju koncem g. 1291. potrebno žito iz kraljevstva napuljskoga.28 Šubići doista počnu ozbiljno raditi zaAnžuvince. 0 radu svome izvješćuju braća Gjuro i Mladen Šubić u Napulj. Odanle ih nato (god. 1292.) Karlo Martelo nuka, neka zajedno s Pavlom Šubićem nastoje „muževno odoljeti svim pokusima nametnika (Andrije) kraljevstva ugarskoga".29 Šubićima je u tome radu pomagao za­grebački biskup Ivan, koji bijaše odrješit protivnik Andrije Mlečanina. Uz Karla Martela pristadoše i prevrtljivi Gisingovci (Nikola, Ivan i Henrik), premda ih je kralj Andrija obasuo visokim državnim častima. Andrija se nadao, da će Hrvate predobiti za sebe, ako se osobno zaputi medju njih. Zato on 13. srpnja 1292. dodje u Zagreb, odakle je pred njim otišao biskup Ivan. Boraveći u Hrvatskoj, imenuje Andrija svoju majku (Tomasinu Morosini) hercezicom čitave Slavonije. Kako se vidi, kralj Andrija oponaša svoga predšasnika Ladislava, koji je takodjer svoju majku učinio hrvatskom hercezicom. Tomasina Morosini služila se na­slovom : „hercezica čitave Slavonije i upraviteljica zemlje od mora do Dunava".30 No kada se kralj vraćao u Ugarsku, stiže ga velika sramota. Kod Sopja (blizu Vaške) na Dravi uhvati Andriju njegov neprijatelj Ivan Gising. Kraljevi pristaše ponude Gisingovcu u zamjenu vlastite sinove svoje, pa time oslobode Andriju iz ropstva. Ali ovolika slabost Andrijina ohrabri pristaše Karla Martela. Uz ovoga pristanu i Babonići i Frankopani. Valjda je Karlo Martelo i njima podijelio kakova imanja ili povlastice, kad je toli darežljiv bio prema Šubićima. Ovi su naime poveljom od 19. kolovoza 1292. „za sve vijekove" dobili velik dio Hrvatske (izmedju Livna i Modruša) „sa svima velikašima, vazalima, varošima, tvrdjama i selima, kao što i s otocima uz primorje".31 Svi velikaši i plemići u južnoj Hrvat­skoj postadoše na temelju ove povelje vazali knezova Šubića. Odsada je dakle ban Pavao Šubić suveren na „primorskoj banovini". Kada se u srednjem vijeku za prijestolje bore dva ili više kandidata, onda obično osile velikaši. Svaki naime kandidat nastoji, da steče na­klonost moćnih velikaša, ne bi li sebi njihovom pomoću osigurao krunu. Velikaši pak teže jedino za tim, da iz ove borbe za priestolje izadju jači imetkom ili vlašću. Tako bijaše sada i u Hrvatskoj. Slavonski ban Rado-slav Babonić ostavi Karla Martela i priznade Andriju Mlečanina. Ovaj mu nato (11. srpnja 1293.) za nagradu daje grad Želin u Turopolju.32 — Isto­dobno i Šubići kušaju, ne bi li od kralja Andrije dobili više, nego li im dati može Karlo Martelo. Šubići mole, neka im kralj „primorsku ba­novinu" zajedno „sa svima pravima, koristima i dohocima banskim" dade kao pravo vlasništvo njihovo i potomaka njihovih. Ako im to Andrija dade, tada se Šubići obvezuju, da će ga sa 500 vojnika pomagati u borbi s vanjskim i domaćim protivnicima njegovim. Andrija zbilja (g. 1293.) pristane na tu ponudu, pa dade Pavlu Šubiću i njegovoj braći bansku čast kao nasljednu baštinu. Ipak je odredio, da Pavao Šubić ima slu­šati kraljevu majku kao „hercezicu" cijele Slavonije.33 — Šubići i nadalje stoje u svezi s anžuvinskim dvorom u Napulju. Tako se god. 1294. radi o tomu, da braća Šubići dodju osobno u Napulj na dogovor. Napuljski pako kralj Karlo II. pristaje (17. lipnja 1295.), da njegov sin Karlo Mar­telo podijeli Pavlu Šubiću „za čitav život bansku vlast u hrvatskim i dal­matinskim stranama onako, kako je (Pavao) tu baniju držao i sada drži".34 Ljeti god. 1295. umre od kuge napuljski kraljević Karlo Martelo. Za sobom je ostavio tri nejaka sina, kojih se kralj Andrija nije trebao bojati. Malo iza toga (21. listopada 1295.) umre i zagrebački biskup Ivan, pristaša anžuvinske Novi biskup Mihajlo bijaše odlučan privrženik kralja Andrije. Kad se nato Andrija (početkom g. 1296.) oženio s Agnezom, kćerkom austrijskoga vojvode Albrehta, steče u njemu dragocjena savez­nika. Sve ovo bijaše razlogom, da je sada Andrija sebi konačno osigurao prijestolje. — U Hrvatskoj vlada kraljeva majka Tomasina još g. 1296. Slije­deće g. 1297. povjeri zahvalni kralj ovu službu svome ujaku. Kao „herceg čitave Slavonije i župan Požege" nastani se Albertin Moro si ni u Po­žegi, a kancelarom svojim imenuje zagrebačkoga biskupa Mihajla. Andrija bijaše zadovoljan s vladom ujaka svoga. Zato mu 1. kolovoza 1299. „za sve vijekove" podijeli čast hercega, za koju veli, da je „prva čast u kra­ljevskoj porodici". Jednako mu daje županiju požešku, koja da „po pravu pripada kralju ili kraljici".35

Uza sve to nijesu Anžuvinci izgubili nadu, da će steći prijestolje ugarsko-hrvatsko. Napuljski je naime dvor umio za sebe predobiti tako­djer novoga papu: Bonifacija VIII. Poput Nikole IV. uze Bonifacije tvrditi, da je Ugarska leno rimske stolice. Pošto je to leno smrću Ladi-slava Kumanca ostalo bez vladara, pripada papi pravo, da imenuje no­voga kralja. Nato proglasi Bonifacije (24. siječnja 1297.) kraljem ugarsko-hrvatskim Karla Roberta, najstarijega od sinova Karla Martela. Papa je nastojao, da ojača stranku anžuvinsku u Ugarskoj i Hrvat­skoj. Nadbiskupom spljetskim učini (g. 1297.) Petra, dvorskoga kapelana napuljske kraljice Marije. U Šibeniku osnuje (g. 1298.) novu biskupiju, čime ispuni davnu želju toga grada.36 I novi je nadbiskup ostrogonski — Grgur Bododa — pristajao uz Anžuvince. Sada uvidješe knezovi Šu-bići, da je kucnuo zgodan čas. Oni poduzmu potrebite priprave, da u Hrvatsku dovedu novoga kralja. Početkom g. 1300. ode Gjuro Šubić u Napulj. Kasnije dodju onamo takodjer neki drugi pristaše anžuvinski; medju ovima isticao se Dujam Frankopan, knez Vinodola, Modruša, Krka i Gacke. Medjutim su opet na stranu anžuvinsku prešli knezovi Babonići (Stjepan, Ivan, Radoslav i Oto). Napuljski im kralj iz zahvalnosti (14. svibnja 1300.) potvrdjuje njihova ogromna imanja, koja se steru „od Nje­mačke (t. j. od Kranjske) sve do Bosne (t. j. do rijeke Vrbasa), pa od rijeke Save do gore Gvozda (t. j. do Velike Kapele)". I Frankopanima potvrdi kralj posjede njihove.37 Istom 28. srpnja 1300. ostavi Karlo Roberto očevinu svoju, te se u u Barletti ukrca na ladiu. Početkom kolovoza doplovi u Spljet s velikom pratnjom, a s malom vojskom (150 konjanika).38 U Spljetu ga pozdrave hrvatski knezovi, osobito ban Pavao Šubić. Karlo Roberto ostade u Spljetu gotovo 2 mjeseca. Iza toga ode on u goste Šubićima. — Dok je Karlo boravio kod knezova hrvatskih, spremao se kralj Andrija, da protivniku svomu zakrči dalnji put. Sada bi u Hrvatskoj sigurno došlo do krvavoga rata, da nije Andrija 14. siječnja 1301. nenadano umro. S Andrijom II. Mlečaninom izumre muška loza arpadovske dinastije, koja je Hrvatskom vladala upravo 2 stoljeća (g. 1102.—1301.).

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Kralj Bela III.		Hrvatska odijeljena od Ugarske