Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska odijeljena od Ugarske

37. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska odijeljena od Ugarske

Iza smrti kralja Andrije Mie-čanina nastade borba za prijestolje ugarsko-hrvatsko. javiše se naime 4 pretendenta, koji su tvrdili, da pripadaju ženskoj lozi dinastije arpadovske. Karlo Roberto bijaše unuk Marije, supruge napuljskoga kralja Karla II. Šepavoga, a sestre Ladislava Kumanca, kralja ugarskoga. Katarina, rnladja sestra Marijina, bijaše supruga srpskoga raskralja Stjepana Dragutina. Ona je imala sina Vladi slava, komu htjede pomoći do prijestolja ugarsko-hrvatskoga, kad mu je već izmakla srpska kruna. Češki je kralj Veće-slav II. bio po svojoj majci Kunigundi unuk Ane, sestre kralja Stje­pana VII. (V.), a supruge kneza Rastislava. Većeslav je pravo na prijestolje imao i po svojoj prababi Konstanciji, koja bijaše sestra kralja Andrije I. (II), a supruga češkoga kralja Otokara I. Bavarski pak vojvoda Oto bi­jaše sin jelisave, mladje sestre kralja Stjepana VII. (V.), a supruge Henrika, vojvode Dolnje Bavarske.

Ugovor s Kolomanom od g. 1102. nije Hrvatsku vezao, da i po izu-mrću muške loze arpadovske ostane u personalnoj uniji s Ugarskom. Zato i vidimo, da g. 1301. ide Hrvatska jednim putem, a Ugarska drugim. Hr­vati su pristali uz Karla Roberta, jer se nadahu, da će onda pomoću kraljevstva napuljskoga lakše odolijevati Mlečanima na Jadranskome moru. Ugri pak uzeše nastojati, da njihovo prijestolje pripane češkomu kralju Većeslavu, koji je prijašnje godine (1300.) postao i kraljem poljskim.

Doznavši za smrt kralja Andrije Mlečanina, dovedu knezovi hrvatski mladoga Karla Roberta u Zagreb. Tu je Karlo neko vrijeme boravio u kući magistra Ugrina,1 koji bijaše knez Iločki iz obitelji Čak.2 Iz Zagreba krenu Hrvati s kraljevićem napuljskim u O strogo n. Ovdje je ostrogonski nadbiskup Grgur (mjeseca ožujka 1301.) u stolnoj crkvi okrunio 13-go-dišnjega Karla Roberta.3 Kojom krunom ga je krunio, toga nam saču­vani izvori ne kazuju. Stalno je samo to, da Hrvati od toga časa prizna-vaju Karla Roberta zakonitim kraljem svojim, dočim Ugrima ovo kruni­sanje ništa ne vrijedi.4

Poslije krunisanja u Ostrogonu vrati se Karlo Roberto u Hrvatsku; ugarski pak velikaši pošalju u Češku poslanike svoje. Češki se kralj odreče prijestolja ugarskog u korist svoga jedinoga sina Većeslava, koji bijaše zaručen s Jelisavom, jedinom kćerkom pok. kralja Andrije Mleča­nina. Većeslava dovedu poslanici u Ugarsku, te ga kaločki nadbiskup Ivan okruni (27. kolovoza 1301.) u Stolnom Biogradu krunom sv. Stjepana.5 Da ugodi Ugrima, uze Većeslav ime Ladislav V. Kako je Ladislavu bilo tek 12 godina, vladahu u Ugarskoj moćni velikaši. Medju ovima ističu se: trenčinski i njitranski župan Matija Čak, erdeljski vojvoda Ladislav Apor i braća Gisingovci.

Od g. 1301. ima dakle Hrvatska svoga kralja, a Ugarska opet svoga. Možda bi tako i ostalo, da se u pitanje o nasljedstvu nije i nadalje mi­ješao papa Bonifacije VIII. Papa je Ugarsku smatrao lenom stolice rimske. Pošto je to leno smrću kralja Andrije ispražnjeno, može ga papa dati, komugod hoće. Bonifacije bijaše sklon Karlu Robertu. Zato već 8. studenoga 1301. šalje u Ugarsku biskupa Nikolu, da kao papin poslanik nadje pristaše dinastije napuljske.6 Tako se po malo u Ugarskoj stvorila stranka anžuvinska. Papa je pazio, da biskupima postanu samo privrženici Karla Roberta. Već g. 1302. pristaju uz Karla Roberta dva nadbiskupa i neki biskupi. Poslanicom od 10. lipnja 1302. pozove papa Ladislava i Karla Roberta, neka za 6 mjeseci dodju pred njegov sud. Ladislav ne htjede doći, dočim je Karlo Roberto u svoje ime poslao ostrogonskoga nadbiskupa Grgura i zagrebačkoga biskupa Mihajla. Nato je Bonifacije 31. svibnja 1303. proglasio, da prijestolje ugarsko pripada Karlu Robertu, koji je po pravu prvorodstva najbliži baštinik dinastije arpadovske.7 — Sada dodje u Ugarskoj do gradjanskoga rata izmedju Anžuvinaca i pro­tivnika njihovih. Za toga rata isticao se Henrik Gising, koji je držao četiri županije u južnoj Ugarskoj. Imajući prostrane posjede u križevačkoj županiji (Moslavinu, Zdence i grad Koprivnicu), izradi Henrik, da ga je novi kralj Ladislav još g. 1301. imenovao „banom čitave Slavonije". Kao takav provali Henrik Gising u današnju Slavoniju, gdje je pustošio imanja Karlovih pristaša po županiji požeškoj i vukovskoj. Anžuvinci bi ljuto na­stradali, da ih nije branio Pavao Gorjanski, junački kaštelan grada Požege.8 Kad je g. 1303. umro Bonifacije VIII., postade papom kardinal Ni­kola, koji uzme ime Benedikta XI. Novi je papa dobro poznavao prilike u Ugarskoj i Hrvatskoj, pa je i on pomagao Anžuvincima. Zagrebačkoga biskupa Mihajla, pristašu Karla Roberta, učini iza smrti Grgurove nadbi­skupom ostrogonskim; pobožnoga pak dominikanca Augustina Kažo-tića postavi (9. prosinca 1303.) za biskupa zagrebačkoga/' Godine 1304. dodje u Budim češki kralj Većeslav, pa odvede kući svoga sina zajedno sa knmidbenirn znakovima. Kad je nato 21. lipnja 1305. umro Većeslav II., naslijedi ga u Češkoj i Poljskoj njegov sin Većeslav III., t. j. krunjeni već ugarski kralj Ladislav. Većeslav se još iste godine u Brnu sastane sa bavarskim vojvodom O ton om. Njemu ustupi sva svoja prava na Ugarsku; podjedno mu predade krunidbene znakove (krunu, mač i plašt sv. Stjepana). Za Otona zauzmu se Gisingovci i erdeljski Sasi. Pomoću Gisingovaca dopre Oto u Stolni Biograd, gdje ga 6. pro­sinca 1305. okruniše dva biskupa: Antun čanadski i Benedikt vesprimski. Nato podje kralj Oto s velikim slavljem u Budim. S krunom na glavi jašio je Oto kroz sve ulice budimske, da brojni sakupljeni narod vidi, tko je sada kralj ugarski.'0 Ipak nije Oto našao mnogo pristaša. Da za sebe predobije Ladislava Apora, erdeljskoga vojvodu, htjede se Oto ože­niti s njegovom kćeri. Ladislav Apor (prozvan „Lacković") bijaše najbo­gatiji velikaš, jer je sebi prisvojio najunosnije solane i rudnike u Erdelju. Ladislava je kralj Andrija Mlečanin imenovao vojvodom erdeljskim, dočim se sam prozvao grofom Sasa i Sikulaca erdeljskih; njegov pak brat Petar bijaše biskup erdeljski. Vladajući kao kakav dinasta u Erdelju, ne htjede se Ladislav Apor pokloniti ni Većeslavu ni Otonu ni Karlu Robertu. Kad je kralj Oto na proljeće g. 1307. došao u Erdelj, uhvati ga vojvoda La­dislav Apor i zatvori u Erdeljski Biograd; ujedno mu otme sve krunid-bene znakove, što ih je Oto vazda sobom nosio.11 Otonu podje g. 1308. za rukom, da se oslobodio tamnice, te preko Galicije i Šleske utekao kući u Bavarsku. Nemajući više krune, zadržao je Oto ipak naslov kralja ugarskoga sve do svoje smrti god. 1312. Sada se za prijestoljem ugarskim pojagmio Vladislav, sin srpskoga raskralja Stjepana Dragutina. Još za kraljevanja Ladislava Kumanca po­stade Dragutin upraviteljem Srijema, istočne Bosne, Mačve i Biograda. Dragutin je o namjeri sina svoga ugovarao s Ladislavom Aporom, koji obeća mladomu Vladislavu svoju kćer i pomoć u borbi za prijestolje ugarsko. I zbilja je opet došlo do gradjanskoga rata, osobito u istočnoj Slavoniji. No sve ovo bijaše već prekasno. Novi je naime papa Klement V. interdiktom i crkvenim prokletstvom zaprijetio svima, koji bi se opirali Karlu Robertu. Zato se u listopadu g. 1307. i državni sabor ugarski (na rakoškom polju kod Pešte) odlučno izjavio za Karla Roberta.12 Da se pak smutnje dokrajče, pošalje papa god. 1308. u Ugarsku svoga poslanika: kardinala Gentilisa de Montefiori. Kardinal dodje u grad Spljet, gdje bude krasno dočekan.13 U Spljetu ostade Gentilis 3 tjedna, da utiša domaće pravde. Medjutim su Trogirani već 29. svibnja izabrali deputaciju, koja podje u Spljet, te zamoli kardinala, neka dodje u Trogir, da utiša spor izmedju Trogira i Šibenika.14 Gentilis zbilja dodje u Trogir, gdje ga vi­dimo 20. lipnja. Poslije obidje Gentilis i druge naše gradove. Tako ga 27. lipnja nalazimo u Skradinu, 24. srpnja do 8. kolovoza u Zadru, 16.—23. kolovoza u Senju, a 9.—25. rujna u Zagrebu.15 Svagdje je kardinalova prisutnost lijepo djelovala, te se izgladiše nebrojeni sporovi izmedju gra­dova i velikaša. Osim toga predobio je Gentilis Ijubeznim i mudrim na-> činom najuglednije velikaše za kralja Karla Roberta. Papin poslanik sa­zove 18. studenoga 1308. u Budim opći državni sabor. Na taj sabor dodje osobno i sam (sada već 20-godišnji) Karlo Roberto. Na poziv poslanika papinskoga priznaše Karla prisutni velikaši i plemići kraljem ugarskim; oni mu se poklone i prisegnu vjernost. Nato kardinal Gentilis 27. stude­noga 1308. iz Budima objavi svemu narodu, da je Karlo Roberto odsada jedini kralj.111 — Sada bi trebalo Karla i kruniti za kralja ugarskoga. Ali kruna se nalazila u rukama erdeljskoga vojvode, koji bijaše i nadalje pro­tivnik Karla Roberta. Uzalud se pregovaralo s vojvodom erdeljskim, jer on ne htjede izručiti krunu sv. Stjepana. Napokon morade papin poslanik 11. lipnja 1309. u prisutnosti puka i svećenstva posvetiti novo načinjenu krunu.17 Njome je ostrogonski nadbiskup Toma 15. lipnja 1309. Karla Roberta u Budimu okrunio za kralja ugarskoga.18 Kod toga krunisanja nije bio prisutan Henrik Gising, ban čitave Slavonije. No kardinal je već prije predobio bana Henrika, te je Henrik 4. lipnja 1309. izdao povelju, kojom prisiže vjernost kralju Karlu Robertu. U toj povelji obećaje ban Henrik, da će priznati krunisanje Karla Roberta, makar se ono obavilo u kojem drugom gradu, nego li u Stolnom Biogradu; unaprijed priznaje Henrik i novu krunu, koju će posvetiti kardinal Gentilis.19 Godinu dana poslije ovoga krunisanja priznade Karla svojim kraljem i erdeljski voj­voda Ladislav Apor, ali uz uvjet, da se Karlo mora kruniti pravom krunom ugarskom. Nato je Karla 20. kolovoza 1310. sabor na Rakoškom polju ponovno isklicao kraljem, te ga onda 27. kolovoza 1310. u Stolnom Bio­gradu krunom sv. Stjepana okrunio ostrogonski nadbiskup Tomo.20 Od­sada nije Karla Roberta priznavao jedini Matija Čak (prozvan Tren-činski, jer je imao svoj dvor u Trenčinu). On i nadalje posve samo-mostalno vlada u slovačkim krajevima, ne mareći za kralja. Matija ne htjede osobno prisustvovati krunisanju Karla Roberta, a niti se dao za­stupati po komu drugomu. Sva crkvena i državna imanja u području ri­jeke Vaga od Dunava do šipuških gradova prisvojio je sebi Matija Cak, vladajući ondje kao suveren.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Posljednji Arpadovci		Pavao i Mladen Šubić